Online ISSN:
2560-3310

ISSN:
0350-8773

Volume 53 , Issue 4, (2025)

Published:
30.06.2025.

Open Access

Powered by

Opus logo

Vol 53, No 2 (2025)

Published: 30.06.2025.

Authors in this issue:

Aleksandar Pavlović, Aleksandra Milenković, Amra Miralemović, Ana Sekulić, Anastasija Karapandžić, Anica Ranković, Anita Milanović, Biljana Krdžić, Blagoje Babić, Bobana Ivanovič, Danijela Jakovljević, David Savić, Dejan Marković, Dejan Mihajlović, Dejan Tabaković, Dragan Đorđević, Dragan Gačić, Dragana Marić, Dragoljub Živanović, Duško Vulić, Đorđe Ilić, Emilija Bojović, Ilija Dragojević, Irena Tomašević - Vukmirović, Ivan Micić, Ivica Lalić, Jasna Gačić, Jelena Aritonović Pribaković, Jovan Denović, Jovan Malinić, Kristina Bulatović, Ksenija Bojović, Lazar Nejković, Ljiljana Simić, Ljiljana Šulović, Ljubiša Mirić, Maja Davidović, Maja Ercegovac, Marija Stević, Marijan Novaković, Marko Popović, Marko Ranđelović, Mihailo Vukmirović, Milan Nedeljković, Milan Radović, Milica Kovačević, Milica Milentijević, Milica Pejović Milovančević, Mirjana Stojanović Tasić, Mirjana Virijević, Mirko Stanetić, Momir Dunjić, Nebojša Videnović, Nenad Milošević, Nevena Kalezić, Olivera Marinković, Radojica Stolić, Romana Petrović, Sanja Leštarević, Saša Dimić, Saška Grbić, Slađana Mirić, Slađana Radulović, Slađana Trpković, Slaviša Baščarević, Slaviša Kostić, Snežana Đukić, Srna Šapić, Tatjana Novaković, Tijana Smiljković, Vekoslav Mitrović, Vesna Begović Kuprešanin, Vladan Perić, Vladan Trajković, Vladan Živaljević, Vlastimir Vlatković, Zlatan Elek, Zlatica Mirković, Zoran Vacić, Zoran Vujković,

30.06.2025.

Professional paper

NOVI IZAZOVI U PREVENCIJI KARDIOVASKULARNIH BOLESTI

Studije o sprovođenju mera  prevencije kardiovaskularnih bolesti bolest bolesti pokazala je visoku prevalencu štetnih karakteristika stila života,
 drugih faktora rizika i nedovoljne upotrebe profilaktičkih lekova kod bolesnika sa aterosklerotskom bolešču.Postojale su značajne varijacije kod
 načina života bolesnika,naročito u vezi pušenja i upotrebe nekih profilaktičkih lijekova.načn života,ciljen vrijednosti faktora rizika i terapeutski
 ciljevi  prema zajedničkim evropskim preporukama nisu realizovani kod većine bolesnika u Evropi.U novim preporukama bolesnii sa veoma visokim
 rizikom za koronarnu bolest ciljna vrijednost LDL< 1.4 mmol/l ili redukcija najmanje 50% ako je bazalna vrijednost od 1.8 do 3.5mmol/l.U bolesnika
 sa veoma visokim rizikom, sa stalno povišenim LDL uprkos maksimalnoj dozi statina, u kombinaciji sa ezetemidom ili kod onih koji ne tolerišu statin
 potrebno je uvesti PCSK9 inhibitore. Značaj pokretanja odgovarajuće prevenciju prije otpuštanju iz bolnice ne može biti zanemarena, kao i liječenje,
 prevencija  smanjuje  post-hospitalizaciju  sa povećanjem broja pacijenata koji su na odgovarajućujoj terapiji i koji dostižu ciljne vrijednosti faktora
 rizika. Ovo podrazumjeva potpunu kliničku procjenu koja vodi optimizacije medicinske terapije, individualnoj edukaciji za promjenu ponašanja i
 modifikaciju faktora rizika. Specijalizovani programi prevencije i konsultacije pacijenata treba da koriste pristup na pacijentu koji se fokusira na
 prioritete i ciljeve pacijenta i uključuje promjene načina života u kontekstu života bolesnika. Klinički stručnjaci i ljekari opšte medicine treba da
 usklade svoje napore, i uz podršku drugih zdravstvenih stručnjaka naprave integrisanu kliničku strategiju za prevenciju koronarne u bolnicama i
 zajednici . 
Ključne riječi: prevencija kardiovaskularna bolest

Duško Vulić, Zoran Vujković

30.06.2025.

Professional paper

METABOLIČKI SINDNROM - UTICAJ NA REPRODUKTIVNI STATUS ŽENE

Metabolički sindrom predstavlja kompleksan klinički entitet koji značajno utiče na reproduktivno zdravlje žena kroz sve životne faze. Metabolički
 sindrom predstavlja skup međusobno povezanih poremećaja koji značajno povećavaju rizik od aterosklerotskih kardiovaskularnih bolesti, uključujući
 infarkt miokarda, cerebrovaskularne incidente, perifernu vaskularnu bolest, kao i razvoj insulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2. Insulinska
 rezistencija, kao njegova centralna komponenta, ima ključnu ulogu u patogenezi sindroma policističnih jajnika, poremećaja fertiliteta, gestacijskog
 dijabetesa i brojnih komplikacija u trudnoći. Sama menopauza je povezana saredistribucijom masnog tkiva - povećava se abdominalno i visceralno
 masno tkivo, studije sugerišu da starenje, a ne menopauza, ima veću ulogu u povećanju telesne mase. Međutim, pad koncentracije estrogena, bez
 odgovarajuće fizičke aktivnosti i promene u ishrani, uzrokuje promenu telesnog sastava - prelazak iz ginoidnog ka androidnom tipu distribucije masti,
 što povećava rizik od insulinske rezistencije, koja je ključni faktor u razvoju metaboličkih bolesti, pre svega dijabetesa tipa 2 i kardiovaskularnih
 komplikacija.  Uzimajući u obzir visoku prevalencu metaboličkog sindroma i njegov rastući uticaj na žensko zdravlje, neophodna je dalja edukacija,
 rana dijagnostika i individualizovan terapijski pristup, kako bi se unapredio kvalitet i dužina života žena širom životnog ciklusa.
 Ključne reči: metabolički sindrom, reproduktivno zdravlje, insulinska rezistencija, gojaznost

Tatjana Novaković, Momir Dunjić, Emilija Bojović

30.06.2025.

Professional paper

ISTORIJSKI RAZVOJ SRPSKOG LEKARSKOG DRUŠTVA OD 1872. DO 2025. GODINE

 Doktor Vladan Đorđević sa petnaestoricom kolega osniva 1872. godine Srpsko lekarsko društvo koje od 1874. izdaje časopis Srpski arhiv za celokupno
 lekarstvo. Od samog početka rada, shodno ciljevima koji su proklamovani u Ustavu Srpskog lekarskog društva, težište je stavljeno na dodatnu
 edukaciju lekara. Sve do osnivanja Medicinskog fakulteta u Beogradu, jedino mesto gde su lekari mogli sticati nova znanja iz svih oblasti medicine bili
 su sastanci SLD. Na sastancima su prikazivani zanimljivi slučajevi iz prakse naših vodećih lekara, referisano je o najnovijim dostignućima iz svih
 oblasti medicine, podnošeni su izveštaji sa međunarodnih kongresa kojima su prisustvovali naši lekari. Između dva svetska rata počinje i osnivanje
 specijalističkih sekcija u okviru SLD. Po okončanju Drugog svetskog rata Društvo značajno unapređuje svoj rad, budući da je od novih vlasti
 prepoznato kao organizacija od izuzetnog značaja za razvoj medicinske nauke i prakse u Srbiji. Osniva se veći broj specijalističkih sekcija, a Društvo
 ulazi i u period teritorijalne organizacije osnivanjem podružnica. U ovom radu
 posebna pažnja biće posvećena statutarnim promenama SLD i radu pojedinih predsednika
 Društva koji su značajno unapređivali njegov rad.
 Ključne reči: osnivači, sekcije, podružnice, statutarne promene, zaslužni predsednici

Milan Nedeljković, Zoran Vacić

30.06.2025.

Professional paper

KARCINOM PLUĆA-SAVREMENI IZAZOVI U ISPITIVANJU I LEČENJU

 Karcinom pluća je najčešći karcinom u odnosu na incidencu i vodeći uzrok smrtnosti od malignih bolesti. Visoka incidenca  i mortalitet su stalni motiv
 za istraživanja na polju poboljšanja ranog otkrivanja potencijalnog karcinoma, unapređenja složenih metoda dijagnostike i lečenja bolesnika sa
 karcinomom pluća.
 Rano otkrivanje karcinoma primenom niskodozne kompjuterizovane tomografije grudnog koša je prema rezultatima nekih studija ( National Lung
 Screening Trial) smanjilo mortalitet za 20%. Implementacija programa skrininga zahteva poznavanje osnovih principa i protokola rada, tumačenja
 rezultata i postupaka na osnovu dobijenih nalaza.
 Otkrivanje tumora u ranoj fazi omogućava i veći procenat bolesnika kod kojih je moguće hirurško lečenje kao i primena minimalno invazivne hirurgije
 (VATS-video-asistirana torakoskopska hirurgija) i ograničenih sublobarnih resekcija.
 Lokalna kontrola bolesti se može postići i primenom  stereotaksične radioterapije tela (SBRT), ciljano usmerene na tumor sa minimalnim efektima na
 okolni plućni parenhim. SBRT je posebno značajna kao metoda lokalne terapije karcinoma kod bolesnika koji nisu kandidati ili ne prihvataju hirurško
 lečenje.
 Značajne promene  na planu sistemskog lečenja nastale suuvođenjem u kliničku praksu molekularne (ciljane) terapije i imunoterapije.
 Savremenе metode otkrivanja, ispitivanja, hirurškog lečenja, radioterapije i sistemskog lečenja  zahtevaju multidisciplinarni timski pristup lečenju
 bolesnika sa karcinomom pluća.
 Ključne reči: karcinom pluća, skrining, radioterapija, ciljana terapija

Maja Ercegovac, Slaviša Baščarević, Dragana Marić, Marko Popović

30.06.2025.

Professional paper

SRČANA INSUFICIJENCIJA – SAVREMENI PRISTUP

Učestalost srčane slabosti uprkos naporima rane detekcije i  dalje je visoka i praćena visokim mortalitetom u toku praćenja od 5 godina. U odnosu na
 vrijednost ejekcione frakcije lijeve komore (EF LK) kao snažnog prediktivnog faktora prognoze ovih pacijenata klasifikovana je srčana slabost i
 usmjeren terapijski tretman. 
SAŽETAK
 Kod pacijenata sa niskom EF LK (≤40%) ljekovi prvog izbora (klasa I) su inhibitori angiotenzin-konvertirajućeg enzima (ACE)odnosno u slučaju njihove
 netolerancijeblokatori angiotenzinskog receptora (ARB). Preporučuje se (klasa I) i zamjena ACE inhibitora sa blokatorima angiotenzin-neprilizinskog
 receptora (ARNI). 
Ljekovi prvog izbora (klasa I) kod ovih pacijenata su i beta blokatori, inhibitori natrijum-glukoza 2 kotransportera (SGLT2), antragonisti
 mineralokortikoidnog receptora (MRA), kao i diuretici Henleove petlje kod retencije tečnosti. 
Ukoliko je interventrikularno kašljenje ispod 130 msec odravdano je implantirati kardioverter defibrilator (ICD) zbog prevencije iznenadne srčane
 smrti (ISS) kod pacijenata sa ishemijskom (klasa I) odnosno neishemijskom (klasa II) etiologijom srčane slabosti. Ukoliko su pacijenti u sinusnom ritmu
 sa interventrikularnim kašnjenjem izmedju 130-150 msec (klasa IIa) odnosno preko 150 msec (klasa I) preporučuje se implantacija srčane
 rehinhronizacione terapije bez (CRT-P) ili sa kardioverter defibrilatorom (CRT-D).
 Kod pacijenata sa blago redukovanom EF LK (41-49%) ljekovi prvog izbora su SGLT2 odnosno diuretici (klasa I), a potom (klasa IIb) i ACE inhibitori,
 ARBiliARNI, kao i MRA.
 Posebna pažnja u revidiranim preporukama usmjerena je na pacijente sa očuvanom EF LK (≥50%), ali sa strukturnim odnosno
 funkcionalnimpromjenama u dijastolnoj funkciji srca, kao i povišenim vrijednostima napriuretskih peptida zbog njihove loše prognoze. Ovim
 pacijentima ljekovi prvog izbora (klasa I) su SGLT2 inhibitori odnosno diuretici kod retencije tečnosti, kao i liječenje komorbiditeta
 Ključne reči: Srčana insuficijencija, savremeni pristup

Mihailo Vukmirović, Irena Tomašević - Vukmirović, Blagoje Babić

30.06.2025.

Professional paper

SRČANA SLABOST I GOJAZNOST

Kao posledica nepravilne ishrane i sedentarnog načina života broj gojaznih osoba dobija epidemijske razmere. Brojne studije pokazuju da je povišen
 indeks telesne mase (BMI) nezavistan faktor rizika za nastanak kardiovaskularnih bolesti, uključujući i srčanu insuficijenciju. 
Povećanje indeksa telesne mase je udruženo sa povećanim rizikom od pojave srčane slabosti (sistolne i dijastolne) kod osoba oba pola. Naime,
 gojaznost je povezana sa češćom hipertrofijom leve komore i njenom dilatacijom, što su prekursori srčanog popuštanja. Usled prisutnog metaboličkog
 sindroma kod gojaznih je češća pojava koronarne bolesti. Prevalencija diabetesa, arterijske hipertenzije i hiperlipoproteinemija raste sa porastom
 indeksa telesne mase, a oni su faktori rizika za pojavu koronarne bolesti, koja je najčešći uzrok pojave srčane insuficijencije. Pored toga, dijabetes i
 arterijska hipertenzija nezavisno povećavaju rizik od nastanka srčane insuficijencije. Povišen BMI udružen je sa izmenjenim remodelovanjem i
 hipertrofijom leve komore (verovatno zbog povećanog hemodinamskog opterećenja), neurohormonalnom aktivacijom (povećana simpatička aktivnost,
 aktivnost renin-angiotenzin sistema i dr.) i povećanim oksidatvnim stresom. Poslednjih godina ističe se značaj masnog tkiva kao endokrinog organa
 koji oslobađa širok spektar biološki aktivnih materija koje mogu imati kardiotoksično dejstvo. Postoji više mogućih mehanizama kojima gojaznost
 direktno može dovesti do pojave srčane insuficijencije: gojaznost uzrokuje akumulaciju lipida u ili oko miocita, a oni produkuju lipotoksine sa
 direktnim toksičnim efektom na miocite; gojaznost indirektno uzrokuje insuficijenciju desne komore, zbog restriktivne bolesti pluća i poremećaja
 disanja tokom sna (sleep apnea); gojaznost je hronično inflamatorno stanje, a inflamatorni citokini mogu narušiti kardijalnu funkciju i/ili izazvati
 fibrozu (metaflamacija). Simptomi i znaci SI se naročito teško utvrđuju kod gojaznih, pa se dijagnoza srčane insuficijencije često ne postavlja na
 vreme. Gojaznost i terapija srčane slabosti mogu uticati na niže nivoe natriuretskog peptida. Redukcija telesne težine, promena načina života i
 ishrane, kao i prevencija dijabetesa kod gojaznih osoba, može značajno redukovati rizik od nastanka srčane insuficijencije. Redukcija telesne težine
 dijetom, barijatrijskom hirurgijom ili lekovima (inkretinski hormoni) kod izrazito gojaznih osoba može sprečiti pojavu i poboljšati tok SI. S druge
 strane, gojazni, suprotno prvobitnim očekivanjima, često imaju bolju prognozu srčane insuficijencije od negojaznih (obesity paradox). Terapija
 srčane insuficijencije kod gojaznih se sastoji iz opštih mera lečenja, medikamentne terapije, invazivnih kardioloških terapijskih mera, kao i hirurškog
 lečenja. Primena SGLT2 inhibitora, sakubitril/valsartana i spironolactona imaju posebno povoljan efekat u terapiji srčane insuficijencije kod
 gojaznih. Određeni lekovi za terapiju hipertenzije ili dijabetesa, kao što su ACE inhibitori i metformin posebno su efikasni za lečenje i sprečavanje
 nekih od posledica ovih bolesti kod gojaznih, a time mogu smanjiti rizik od nastanka srčane insuficijencije. Druga terapija kao što je antiagregaciona
 terapija, statini ostvaruju terapijski cilj sprečavanjem nastanka i progresije koronarne bolesti srca,
 S obzirom na veliki broj nepoznanica koji prati ovu temu, očekuje se da će buduća istraživanja potpuno razjasniti sve do sada nedovoljno poznate
 karakteristike srčane insuficijencije kod gojaznih osoba i da će otvoriti nove terapijske mogućnosti u tretmanu ovih osoba.
 Ključne reči: Srčana insuficijencija, gojaznost, rizik, prognoza

Vladan Perić, Marija Stević, Kristina Bulatović

30.06.2025.

Professional paper

UROĐENE SRČANE MANE – NAŠA ISKUSTVA

Uvod:Savremeni dijagnostički alati i terapijski pristupi značajno su unapredili mogućnosti lečenja dece sa urođenim srčanim manama (USM), dovodeći
 do smanjenja mortaliteta i produženja životnog veka, čime se značaj ovih mana u pedijatrijskoj populaciji dodatno naglašava.
 SAŽETAK
 Cilj rada:Prikazati dijagnostički algoritam i analizirati kliničke ishode kod dece sa USM tokom desetogodišnjeg perioda (2014–2024), na osnovu
 iskustva jedne regionalne zdravstvene ustanove.
 Metodologija: Retrospektivna analiza sprovedena je na pedijatrijskom odeljenju bolnice Kralj Milutin, KBC Gračanica, u periodu 2014–2024. godine.
 Indikacije za kardiološku evaluaciju uključivale su šum na srcu, prisustvo znakova srčanog popuštanja i bol u grudima. Iz studije su isključeni pacijenti
 sa bivelarnom aortom i prolapsom mitralne valvule. Dijagnostički postupak uključivao je standardne ehokardiografske i doplerske metode
 korišćenjem aparata Philips (sistem 3.0 MHz, sonda 2–4 MHz), Kod odabranih pacijenata urađena je I kateterizacija srca radi potvrde dijagnoze ili u
 cilju terapijskog postupka. Statistička obrada izvršena je u programu SPSS 21, uz nivo značajnosti p < 0,05.
 Rezultati: Kod 120 dece uzrasta 0–15 godina ustanovljena je neka forma USM. Među njima je bilo 59 novorođenčadi (49,2%) i 61 dete različitog
 uzrasta (50,8%) (p < 0,05). Devojčice su činile 53,3%, a dečaci 46,7% (p > 0,05). USM bez cijanoze zabeležene su kod 102 pacijenta, dok su 18 dece
 imala cijanotične mane (p < 0,05). Hirurško lečenje sprovedeno je kod 32 pacijenta (31,4%), spontano zatvaranje defekta registrovano je kod 42 dece
 (34,2%), dok su 3 defekta zatvorena transkateterski. Kod 41 deteta (34,1%) za sada, nije bilo potrebe za hiruškim tretmanom . Zabeležena su dva
 smrtna ishoda.
 Zaključak: Urođene srčane mane predstavljaju najčešće urođene anomalije u dečijem uzrastu. Pravovremena dijagnostika, multidisciplinarni pristup i
 dostupnost savremenih terapijskih modaliteta omogućavaju visok kvalitet života za ovu decu.

Ljiljana Šulović

30.06.2025.

Professional paper

SEKUNDARNA PROFILAKSA INFARKTA MOZGA ANTIAGREGACIONOM TERAPIJOM – NOVOSTI I DILEME

 Uvod: Najznačajnije ishemijske bolestimozga čine infarkt mozga i  tranzitorna ishemijska ataka (TIA). Ove bolesti čine većinu savremenih
 cerebrovaskularnih bolesti. Svake godine u Sjedinjenim Državama oko 795 000 ljudi doživi moždani udar. Od tog broja 87% su ishemijski, što iznosi
 690 000 događaja godišnje. Od ovih 690 000 događaja, rekurentni ishemijski događaji čine 185 000.Od ovog broja ogromnu većinu čine pacijenti sa
 nekardioembolijskom ishemijskom bolesti mozga (infarktom mozga/TIA).Većina pacijenata koje neurolog ima svakodnevno su pacijenti sa
 nekardioembolijski infarktom mozga/TIA. Iz ovih činjenica se može zaključiti da sekundarna prevencija nekardioembolijskog infarkta mozga je od
 velike važnosti. Antiagregacionu terapiju u sekundarnoj profilaksi su dugo vremena činili Acetil salicilna kiselina, Clopidogrel i Dipiridamol. Sada se
 pojavljuju novi antiagregacioni lijekovi usmjernicama za sekundarnu prevenciju moždanog infarkta. Ti lijekovi su prasugrel, ticagrelor i cilostazol.Ovi
 lijekovi se pojavljuju u najnoviji vodičima Američkog udruženja za srce/Američko udruženje za moždani udar i u Evropskom organizaciji za moždani
 udar. Kod pacijenata koji imaju infarkt mozga ili TIA i stenozu 50% do 99% velike intrakranijalne arterije,savjetuje se dodavanje Cilostazola aspirinu
 ili Clopidogrelu. Savjetuje se i dodavanje Ticagrelola Aspirinu kod pacijenata koji su imali infarkt mozga ili TIA i stenozu ekstrakranijalne ili
 intrakranijalne arterije veću od 30%.Preporučuje se da trajanje ove dvojne antiagregacione terapije  traje 30 dana.Primjećuje se da je još uvijek
 snaga ovih novih preporuka još uvijek mala. Očekuje se u budućnosti da će snaga ovih preporuka biti sve veća i veća kako bude raslo kliničko iskustvo
 sa ovim terapijama.
 Zaključak: Nakon dugo vremena bez promjena, sada imamo nove preporuke i nove lijekove u skundarnoj profilaksi infakrta mozga i TIA
 antiagregacionom terapijom kod pacijenata sa nekardioembolijskim infarktom mozga i TIA. 
Ključne riječi: infarkt mozga, sekundarna prevencija, antiagregacioni lijekovi, prasugrel, ticagrelor, cilostazol

Zoran Vujković, Duško Vulić

30.06.2025.

Professional paper

NEUROPATSKI BOL: PREPOZNATI, RAZUMETI I LEČITI

Neuropatski bol predstavlja kompleksan klinički sindrom koji nastaje kao posledica oštećenja ili bolesti somatosenzornog sistema, bilo na perifernom
 ili centralnom nivou. Karakteriše ga prisustvo bola bez spoljašnjeg nadražaja ili dugo nakon što je povreda prošla. Obično je hroničan, a pacijenti ga
 opisuju kao žarenje, peckanje, probadanje ili mravinjanje. Etiološki spektar neuropatskog bola je širok i obuhvata različite nozološke entitete:
 dijabetes melitus (dijabetička polineuropatija), postherpetičnu neuralgiju, centralne vaskularne lezije (moždani udar), traumatske povrede, multiplu
 sklerozu, tumore i jatrogene uzroke poput hirurških oštećenja nerava.  
Cilj ovog rada je da se, na osnovu važećih kliničkih smernica, najnovijih naučnih saznanja i praktičnog kliničkog iskustva, sistematizuju aktuelni
 principi u dijagnostici i terapiji neuropatskog bola. Sprovedena je ciljana analiza savremene literature dostupne u bazama PubMed, Scopus i Cochrane
 Library, sa fokusom na savremene dijagnostičke i terapijske aspekte neuropatskog bola. 
Lečenje neuropatskog bola zahteva individualizovan, multimodalan pristup, koji obuhvata farmakološke i nefarmakološke intervencije. U
 farmakoterapiji se preporučuju četiri glavne grupe lekova: triciklični antidepresivi (npr. amitriptilin), inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina i
 noradrenalina (duloksetin), antiepileptici (gabapentin, pregabalin) i opioidi (kod rezistentnih oblika). Lokalne terapije (lidokain, kapsaicin) i
 invazivne metode (npr. neuromodulacija) u određenim kliničkim kontekstima. 
Uprkos napretku u razumevanju mehanizama nastanka neuropatskog bola, terapijski odgovori su često suboptimalni. Stoga je ključno insistirati na
 personalizovanom pristupu, koji integriše preciznu dijagnostiku i racionalnu farmakoterapiju. Pravovremeno prepoznavanje i pravilno razumevanje
 patofiziologije ovog bola predstavljaju osnovu uspešne terapije i očuvanja kvaliteta života pacijenata.
 Ključne reči: neuropatski bol, dijagnoza, terapija, multimodalni pristup.

Vekoslav Mitrović

30.06.2025.

Professional paper

SAVREMENO SAGLEDAVANJE ETIOLOGIJE I TERAPIJE NEURORAZVOJNIH POREMEĆAJA

Uvod: Etiologija neurorazvojnih poremećaja, kao što su poremećaj spektra autizma (PSA) i poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću (eng. attention
deficit/hyperactivity disorder – ADHD) tumači se kao rezultat interakcije genetičkih i faktora sredine. Iako još uvek nije u potpunosti razjašnjena,
 poslednjih godina ostvaren je značajan napredak u njenom razumevanju. Paralelno s tim, oblast istraživanja intervencija postaje sve aktivnija i
 plodonosnija, sa ciljem ranog prepoznavanja poremećaja i razvijanja efikasnih, personalizovanih pristupa u pružanju podrške i tretmana.
 Glavni deo rada: Istraživanja etiologije ukazuju na značaj genetičkih faktora, o čemu svedoče visoka naslednost PSA (1) i ADHD (2), povezanost PSA sa
 pojedinim monogenskim poremećajima (3) i de novo heterozigotnim mutacijama pojedinačnih baza. Nedavno je utvrđeno da broj polnih hromozoma
 može imati etiološki značaj u okviru PSA, budući da su i aneuploidija Y hromozoma (dodatni Y hromozom) i haploinsuficijencija (X0) povezane sa
 povećanim rizikom od razvoja PSA (4). Novija istraživanja ukazuju i na to da je AB+ krvna grupa povezana sa statistički značajno nižim rizikom od
 razvoja PSA, ali su potrebna dalja ispitivanja kako bi se utvrdilo da li zaista poseduje protektivan efekat. Za druge krvne grupe nije utvrđena ni
 zaštitna ni rizična uloga (5).
 Faktori sredine, koji mogu delovati u periodu začeća, tokom trudnoće, porođaja i neonatalnog razdoblja, takođe imaju značajnu ulogu u nastanku
 neurorazvojnih poremećaja (6, 7), naročito u interakciji sa genetskim predispozicijama (8), pri čemu se kao jedan od mogućih mehanizama razmatra
 i redoks potencijal (9). U poslednjim decenijama sve više se istražuje uloga sastava crevne mikrobiote i njenih metabolita u ispoljavanju pojedinih
 teškoća karakterističnih za PSA, budući da neka istraživanja ukazuju na razlike između osoba sa PSA i neurotipičnih pojedinaca. Ipak, ova oblast
 zahteva dodatna istraživanja (10-13).
 Rano prepoznavanje PSA, ADHD i pridruženih stanja od presudnog je značaja za blagovremeno uključivanje u odgovarajuće intervencije. Rutinsko
 razvojno praćenje trebalo bi da obuhvati svu decu i uključuje praćenje razvoja i identifikaciju specifičnih rizika za atipični psihomotorni i
 psihosocijalni razvoj. Pored standardnih metoda, razvijaju se i nove strategije, poput ispitivanja refleksa zenice na svetlost kod dece uzrasta 9–10
 meseci (gde se beleži snažniji odgovor kod dece koja kasnije razviju PSA) (14) i digitalnih evaluacija koje koriste mašinsko učenje i veštačku
 inteligenciju (15,16). Ove metode takođe zahtevaju dalja ispitivanja.
 U okviru PSA, ne postoji nijedna intervencija koja je podjednako efikasna za sve osobe, niti ona koja bi imala isti efekat u svim životnim fazama.
 Bihejvioralne intervencije spadaju u najtemeljnije proučene i naučno potvrđene pristupe. Farmakološke intervencije primenjuju se pretežno u
 slučaju prisustva pridruženih simptoma, kao što su hiperaktivnost, impulsivnost, razdražljivost, problemi sa spavanjem, anksioznost i depresija.
 Terapijski potencijal oksitocina još uvek je predmet istraživanja (17), dok modulacija crevne mikrobiote kao potencijalni terapijski pravac takođe
 predstavlja značajnu oblast istraživanja (18). U okviru tretmana ADHD-a, dostupne su nefarmakološke i farmakološke intervencije (19,20).
 Zaključak: Dok savremena istraživanja neumorno teže unapređenju razumevanja etiologije neurorazvojnih poremećaja, ranog prepoznavanja i
 usavršavanja intervencijskih pristupa, neophodno je osigurati kontinuiranu i sveobuhvatnu podršku osobama sa neurorazvojnim poremećajima i
 njihovim porodicama u okviru zdravstvenog, obrazovnog i socijalnog sistema, ali i društva u celini.
 Ključne reči: poremećaj spektra autizma, poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, etiologija, intervencije

Milica Pejović Milovančević, Sanja Leštarević

30.06.2025.

Professional paper

NOVI LEKOVI I TERAPIJSKI REŽIMI U LEČENJU OBOLELIH OD TUBERKULOZE

 U 2014. godini (g), tuberkuloza (TB) je nadmašila HIV kao vodeći uzrok umiranja od zaraznih bolesti. Aktuelne stope uspeha izlečenja TB osetljive na
 lekove su suviše niske, a prognoza za rezistentne oblike TB ostaje loša.
 Terapijski režimi prve linije, razvijani od 1950-ih do 1970-ih godina XX veka, ostaju dugotrajni (≥6 meseci) i neefikasni su već pri manjim propustima
 u adherenciji. U međuvremenu, 2017. g, 458.000 ljudi razvilo je TB rezistentnu na više lekova (MDR) i uprkos naporima da se proširi pristup lečenju,
 prognoza za te pacijente ostaje loša, sa samo 55% uspeha u lečenju. Ishodi lečenja pacijenata sa ekstenzivno rezistentnom TB na lekove (XDR-TB) su
 izuzetno loši, a nedavno je dokumentovana i potpuno rezistentna TB na lekove (TDR-TB), što nas vraća u preantibiotsku eru.
 Diarilkvinolin, bedakvilin (BDK) i nitroimidazoli - delamanid i pretomanid imaju odlične pretkliničke i kliničke podatke koji podržavaju njihovu
 upotrebu za MDR i/ili XDR-TB. Višestruka ispitivanja su usredsređena na upotrebu ovih lekova kako bi se proizveli kratkotrajni režimi lečenja koji se
 dobro tolerišu. U tom smislu postoji povećana potreba za bržim proučavanjem novih terapiskih opcija TB kod dece, trudnica i osobama koje žive sa
 HIV-om. Dizajni budućih terapijskih režima sadrže brojne nove hemijske entitete iz 16 klasa lekova sa ohrabrujućim rezultatima kasnih pretkliničkih
 ili ranih kliničkih ispitivanja, „trećeg talasa“ razvoja lekova protiv TB.
 SZO je navela BDK i delamanid među opcijama za MDR-TB u najnovijim smernicama. „Treći talas“ otkrivanja lekova za TB nudi obećavajuća nova
 jedinjenja, sa brojnim mehanizmima delovanja koji mogu proširiti arsenaldelovanja ne samo prema MDR-TB, već i za ultra-kratke kombinovane
 režime lečenja TB osetljive na lekove.
 Ključne reči : tuberkuloza, lečenje, lekovi, uticaj. 

Milan Radović

30.06.2025.

Professional paper

KARAKTERISTIKE VANBOLNIČKI STEČENIH PNEUMONIJA

 Vanbolnički stečene pneumonijeili pneumonije stečene u zajednici ( CAP – community acquired pneumonia ) su bolesti koje su uzrok čestog
 morbiditeta i mortaliteta.Stopa mortaliteta se kreće preko tri miliona godišnje, što iziskuje blagovremenu dijagnostiku i terapiju, jer predstavljaju
 aktuelan zdravstveni i ekonomski problem.Vanbolnički stečene pneumonije ( CAP ) čine preko 4,5 мiliоnа ambulantnih i hitnih poseta zdravstvenim
 ustanovama.U SAD- u na godišnjem nivou se prijavi 5−10 miliona obolelih, od toga se 1,1 milion leči bolnički.
 Godišnja incidenca pneumonija je 5 do 10 /1000 u mlađih od 65 godina, а u starijoj populaciji 25 do 44/1000. Stopa smrtnosti u mlađih je 1 до 5%, а
 u starijoj populaciji čak 20 do 30%.Pneumonija se javlja u svim životnim dobima i kod osoba oba pola. Definišemo ih као akutnu infekciju donjih
 disajnih puteva, која је stečena u zajednici (community acquired pneumonia - CAP ), bez boravka ili kontakta sa zdravstvenim ustanovama.Najčešći
 uzročnici ovih pneumonija su Streptoccocus pneumonie, Haemophilus influenczae, Mycoplasma pneumoniae, Virusi influence A I B, Corona virus,
 Legionela pmeumonie.
 Klinička definicija vanbolnički stečene pneumonije uključuje pojavu infiltrata na radiografiji pluća (koja se ne može objasniti prisustvom druge
 bolesti), izmenjen auskultatorni nalaz(promena disajnog šuma i/ili pojava inspirijumskih pukota ), uz kašalj ili bar neki od kliničkih simptoma. Kod
 sumnje na pneumoniju trebalo bi da se urade sljedeći laboratorijski nalazi: kompletna krvnu slika (KKS), prokalcitonin, CRP, glicemia,urea, kreatinin,
 transaminaze i elektroliti. Za utvrđivanje atipičnih pneumonija koriste se serološka testiranja. 
Zaključak Rtg snimkom pluća postavlja se konačna klinička dijagnoza pneumonije, utvrđuju se lokalizacija i proširenost infiltrata.Za procenu težine
 pneumonija koristi se bodovni skor Pneumonia Severety Index (PSI ) i CURB – 65. Lečenje pneumonija treba započeti odmah pri postavljanju kliničke
 dijagnoze. Zato je inicijalno antimikrobno lečenje često empirijsko.

Biljana Krdžić

30.06.2025.

Professional paper

UTICAJ KOMERCIJALNIH LETOVA AVIONOM NA AKUTNE I HRONIČNE BOLESTI PUTNIKA

 Poznavanje uticaja specifičnih ambijentalnih uslova u avionu na fiziološke procese je od velikog značaja za utvrđivanje apsolutnih i relativnih
 kontraindikacija za let avionom. U putničkim kabinama aviona vladaju specifični uslovi koji mogu uticati na odvijanje fizioloških procesa u organizmu
 i nastanak hitnih medicinski stanja (HMS). Noviji podaci pokazuju da se HMS javljaju kod  jednog putnika na svaka 604 leta ili 24-130 HMS na svakih
 milion putnika, češće kod ljudi starijih od 70 godina. HMS najčešće uključuju sinkopu ili blisku sinkopu (32,7%), gastrointestinalne (14,8%),
 respiratorne (10,1%) i kardiovaskularne (7,0%) simptome.
 Jedan od ključnih faktora koji utiču na pojavu HMS tokom leta je pad barometarskog pritiska, što dovodi do hipobarične hipoksije. Ova hipoksija
 može izazvati simptome kod pacijenata sa postojećim respiratornim, kardiovaskularnim ili hematološkim oboljenjima. Smanjenje pritiska u kabini
 aviona može dovesti do širenja gasova u telesnim šupljinama za 30%, što može izazvati različite komplikacije kod pacijenata koji su nedavno
 operisani, kao što su dehiscencija rana ili pneumotoraks.
 Osim hipobarične hipoksije, drugi faktori koji doprinose nastanku HMS uključuju ograničeno kretanje (što može izazvati trombozu dubokih vena), suv i
 hladan vazduh (koji uzrokuje dehidraciju), kao i psihološki stres, turbulencija  i “jet lag”. Psiho-emocionalni stres može dodatno pogoršati stanje
 putnika, posebno hroničnih bolesnika, a javlja se zbog nedostatka sna, gužve na aerodromima i dugotrajnog čekanja.
 Cilj ovog rada je upoznati čitaoca s ambijentalnim uslovima u avionu i njihovim uticajem na fiziološke procese, kao i sa najčešćim HMS koji se
 javljaju u takvim uslovima. Takođe, rad se bavi apsolutnim i relativnim kontraindikacijama za letenje avionom, kao i procedurama prve pomoći koje
 mogu pružiti članovi posade ili putnici koji su lekari.
 Uputstva za putnike sa hroničnim bolestima su od izuzetnog značaja, jer se preporučuje da se konsultuju sa lekarom pre putovanja kako bi dobili
 savete i eventualne dozvole za letenje. U poslednje vreme, sve popularniji „zdravstveni turizam“ dovodi pacijente u situacije da putuju avionom
 ubrzo nakon hirurških intervencija, što može biti rizično. U tom smislu, ključno je razmotriti sve aspekte letenja, uključujući stanje pacijenata, kako
 bi se smanjili rizici od HMS.
 U zaključku, iako je letenje avionom u većini slučajeva bezbedno, specifični uslovi u kabini aviona mogu izazvati različite fiziološke reakcije i HMS.
 Stoga je od suštinske važnosti razumeti ove uslove i primeniti odgovarajuće mere predostrožnosti kako bi se obezbedila sigurnost svih putnika,
 posebno onih sa hroničnim bolestima.

Aleksandar Pavlović, Slađana Trpković, Nebojša Videnović

30.06.2025.

Professional paper

OD KONVENCIONALNE DO INTEGRATIVNE: NOVA PARADIGMA U MEDICINSKOJ FILOZOFIJI

 Uvod: Konvencionalna medicina, zasnovana na biomedicinskom modelu, tokom 20. i početkom 21. veka postigla je izvanredne rezultate u dijagnostici
 i terapiji brojnih akutnih i urgentnih stanja. Međutim, u savremenim uslovima javnog zdravlja – koje karakteriše porast hroničnih nezaraznih bolesti,
 psihosomatskih poremećaja i degenerativnih oboljenja – sve više dolazi do izražaja ograničenost tog  modela, koji se dominantno oslanja na
 farmakoterapiju i tehnologiju, a u manjoj meri posmatra čoveka
 kao celinu. Kao odgovor na ove izazove, razvija se nova paradigma integrativna medicina – koja ne odbacuje konvencionalne metode, već ih
 dopunjuje validiranim pristupima iz oblasti tradicionalnih i komplementarnih medicinskih sistema. Integrativna medicina predstavlja sistemsku i
 filozofsku nadgradnju klasične biomedicine. Njena suština jeste u spajanju naučno potvrđenih konvencionalnih terapija sa dokazanim praksama poput
 tradicionalne kineske medicine (TKM), ajurvede, akupunkture, fitoterapije, homeopatije, nutricionizma, mind-body medicine i energetske terapije.
 Ovakav pristup omogućava holističko sagledavanje pacijenta kroz sve dimenzije: fizičku, psihološku, emocionalnu, socijalnu i duhovnu. Napredak u
 oblasti sistemske biologije, bioinformatike, kvantne dijagnostike i molekularnog dokinga omogućava dublje razumevanje složenih fizioloških
 interakcija, kao i mehanizama delovanja prirodnih supstanci. Jedan od uspešnih primera integracije takvih principa u savremenu dijagnostičku praksu
 jeste Bi-Digital O-Ring Test (BDORT), koji u kombinaciji sa molekularnim modelovanjem može doprineti ranom otkrivanju i personalizovanom
 tretmanu brojnih funkcionalnih poremećaja. BDORT se pokazao efikasnim u detekciji virusnih infekcija, uključujući HPV, pri čemu je u kliničkim
 evaluacijama postignuta podudarnost sa PCR metodom u više od 75% slučajeva. Pored kliničkog efekta, integrativni model se ističe i po svom etičkom
 potencijalu. Lekar i pacijent ulaze u partnerski odnos, a pacijent se osnažuje da bude aktivni učesnik u očuvanju i unapređenju zdravlja. Ovakav
 pristup podržava preventivu, smanjuje troškove lečenja i doprinosi većem zadovoljstvu kako pacijenata, tako i zdravstvenih radnika.
 Zaključak: Integrativna medicina predstavlja novu medicinsku filozofiju koja objedinjuje naučna dostignuća moderne medicine sa mudrošću
 tradicionalnih sistema lečenja. Neophodni su multidisciplinarni istraživački napori, institucionalna podrška, standardizacija procedura i edukacija
 kadra kako bi se omogućila šira primena ovog modela u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Ova paradigma ne donosi samo novi način lečenja, već i novu
 dimenziju razumevanja zdravlja, koja uključuje sve nivoe čovekove egzistencije i pruža osnovu za održiv i human zdravstveni sistem budućnosti.
 Ključne reči: integrativna medicina, TKM, BDORT, filozofija medicine, komplementarne terapije, sistemska biologija, holistički pristup

Momir Dunjić

30.06.2025.

Professional paper

ULOGA CILJANE I IMUNOTERAPIJE KOD RANOG NSCLC; MIJENJAMO LI PRAKSU?

 Otkrivanje karcinoma pluća, bilo skriningom niskodoznim CT-om (LDCT) ili redovnim preventivnim pregledima, u ranoj fazi ima izuzetnu važnost jer
 značajno povećava šanse za uspješno liječenje. Ključni razlozi zbog kojih je rano otkrivanje važno su veća stopa preživljavanja, mogućnost hirurškog
 uklanjanja tumora, manje agresivno liječenje, širi izbor terapijskih opcija i ekonomska isplativost liječenja. Rizik od povrata (recidiva) bolesti kod
 operisanih bolesnika s karcinomom pluća zavisi od više faktora, uključujući stadijum bolesti, tip tumora, potpunost uklanjanja kancerogenih ćelija,
 kao i primjenu dodatne terapije nakon operacije. Adjuvantna terapija predstavlja važan dio multimodalnog liječenja, naročito kod bolesnika sa
 srednjim i visokim rizikom od recidiva. Terapijski pristup se personalizuje na osnovu histološkog tipa karcinoma, genetskih karakteristika tumora i
 opšteg zdravstvenog stanja pacijenta.Na osnovu prisustva PD-L1 ekspresije, EGFR i ALK mutacija, adjuvantna terapija dobija novu dimenziju, s ciljem
 postizanja trajnog izlječenja kod pojedinih bolesnika. Ipak, perioperativno liječenje karcinoma pluća danas se smatra najoptimalnijim pristupom kod
 većine potencijalno operabilnih bolesnika. Ono uključuje hemoterapiju, imunoterapiju i ciljanu terapiju u zavisnosti od stadijuma bolesti i
 molekularnog profila tumora.
 Ključne riječi; rani karcinom, adjuvatna terapija, imunološka terapija

Mirko Stanetić

30.06.2025.

Professional paper

POREMEĆAJI KOAGULACIJE I FUNKCIJE TROMBOCITA U BOLESTIMA BUBREGA

Bolesnici s bubrežnom bolešću se suočavaju s povećanim rizikom i od krvarenja kao i od venske i arterijske tromboze. Bolesti bubrega su često
 praćene poremećajima hemostaze. Ovi poremećaji mogu biti posljedica abnormalnosti na nivou primarne hemostaze (najčešče disfuncije trombocita
 i von Willebrandovog faktora (vWF), ali i uskljed komplikacija krvarenja, koja uključuju bolesnike s bubrežnom disfunkcijom, kako one s akutnim
 oštećenjem bubrega, tako i one sa hroničnom bubrežnom bolesti i posebno bolesnike na nekoj od metoda zamjene bubrežne funkcije. 
Poremećaj koagulacije može se javiti kako u bolesnika s akutnim oštećenjem bubrega, tako i u hroničnoj bolesti bubrega. U akutnom oštećenju
 bubrega različiti etiološki uzroci u uremijskom miljeu mogu uticati na nastanak koagulopatije neposrednim ili posrednim djelovanjem na kaskadu
 koagulacije, što može rezultirati hiperkoagulabilnim stanjem, ali i krvarenjem. Iako se često naziva "uremijskim krvarenjem", ono se može pojaviti
 čak i kod bolesnika koji ne pokazuju kliničke simptome ili znakove uremije. Hronična bubrežna slabost 4 i 5 stepena je povezana s promjenama u
 koagulaciji koja pogoduje hiperkoagulabilnom ili protrombotičkom stanju. Poremećena funkcija trombocita značajan je faktor abnormalnog krvarenja
 u bolesnika s niskom jačinom glomerulske filtracije. Povećani rizik od tromboze doprinosi povećano  kardiovaskularnom morbiditetu i mortalitetu u
 ovih bolesnika. 
Trombociti imaju ključnu ulogu u primarnoj hemostazi. Aktivacija trombocita uključuje interakcije između subendotelnog kolagena i receptora
 trombocitnog glikoproteina VI (GPVI), pojačane trombinskom aktivacijom receptora aktiviranih trombocitnom proteazom (PAR4). Uz to cirkulirajući
 von Willebrandov faktor (vWF) učvršćuje kolagen u subendotelnim tkivima preko receptora glikoproteina Ib (GPIb) na trombocitima. Aktivacija
 trombocita dovodi do oslobađanja sadržaja alfa i gustih granula, uključujući adenozin difosfat (ADP) i tromboksan A2, koji su neophodni za dodatno
 regrutisanje trombocita i stvaranje agregata.
 Upravljanje koagulacijom u bolesnika sa bolestima bubrega zahtijeva delikatnu ravnotežu između antikoagulacije i trombotičkog rizika. I u akutnom i
 hroničnom oštećenju bubrežne funkcije ono uključuje procjenu rizika od krvarenja i tromboze i individualiziran pristup. Nažalost, ne postoje precizne
 smjernice za istraživanja i upravljanje, što komplikuje kompleksnost problema. 
Ključne riječi: koagulacija, bolesti bubrega, trombociti

Vlastimir Vlatković

30.06.2025.

Professional paper

UTICAJ PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI NA FUNKCIJU BUBREGA

Droga se dugo koristila u rekreativne svrhe. Još su Arapski trgovci u 3. veku pre n.e. pušili opijum a Asteci su na sličan način uživali efekat halucinogenih pečuraka.
 Zloupotreba psihoaktivnih supstanci u svetu je u stalnom porastu a više od 40% mladih, u jednom trenutku je konzumiralo nedozvoljene droge.
 Bubrežne komplikacije, kao posledica zloupotrebe droga obuhvataju širok spektar glomerulskih, intersticijalnih i vaskularnih poremećaja. Iako neke psihoaktivne supstance
 deluju direktno nefrotoksično, postoje i drugi mehanizmi koji potenciraju njihovu nefrotoksičnost. Ovi efekti često su hronični i nepovratni ali i akutni sa mogućim oporavkom
 bubrežnih funkcija. 
Heroin ima više nefrotoksičnih komplikacija a jedna od najozbiljnijih je koma uslovljena predoziranjem, koja dovodi do pritiskom indukovanog oštećenja mišića i do
 rabdomiolize, sa konsekventnom hipotenzijom, hipoksijom, acidozom i dehidratacijom. Heroinom indukovana nefropatija se klinički manifestuje nefrotskim sindromom koji
 može da progredira do terminalne faze bubrežne slabosti. Biopsija bubrega u ovakvim slučajevima pokazuje fokalno segmentnu glomerulosklerozu. 
I morfijum može imati direktan efekat na glomerule, izazivajući proliferaciju fibroblasta, smanjujući degradaciju IV tipa kolagena. 
Kokain je alkaloid koji se apsorbuje kroz bilo koju sluzokožu, poluživot mu je 30-90 min, metaboliše se 80-90% a ostatak se izlučuje nepromenjen mokraćom, gde se njen
 metabolit može detektovati za 36-48 sati. Akutno bubrežno oštećenje nastaje nakon upotrebe kokaina i to kao posledica rabdomiolize. Mišićna ishemija je uzrokovana
 produženom vazokonstrikcijom mišićnih arterija. Kokain može izazvati mezangijalnu proliferaciju koja uslovljava fokalno-segmentnu glomerulosklerozu. 
Ekstazi se brzo apsorbuje, dostiže svoj pik za oko 2 sata, metaboliše se u jetri a izlučuje preko bubrega. Neželjeni efekti su gubitak apetita, mučnina, povraćanje, glavobolja,
 trizmus, grčevi ili ozbiljne konvulzije, hiperpireksija, disfunkcija jetre, rabdomioliza, intravaskularna koagulacija i akutna bubrežna insuficijencija. 
Benzodiazepin je oko 70% intravenskih zavisnika koristilo u nekom trenutku svog života. Akutna bubrežna insuficijencija najčešće nastaje nakon nesmotrene intraarterijske
 aplikacije ovog leka koji izaziva ishemiju ekstremiteta, kao rezultat embolizacije i posledičnu rabdomiolizu i mioglobinuriju. 
Neke pečurke mogu izazvati halucinogene efekte nakon ingestije. Nefrotoksična supstanca Orelanin, kao njihov sastavni deo, može zamaskirati nefrotoksični uticaj pa se
 oligurija razvija tek nakon 5-12 dana od njihove upotrebe. Kod nekih pacijenata bubrežna insuficijencija može biti tranzitna a u nekim stanjima može biti ireverzibilna.
 Postoje dokazi da pušenje, kod dijabetičara i hipertenzivaca, ubrzava progresiju bubrežne insuficijencije povećavajući glomerulsku hiperfiltraciju koja se smatra prvom fazom
 u razvoju dijabetesne nefropatije. 
Namerno udisanje rastvarača ispoljava nefrotoksični efekat uticajem na tubulointersticijsku povratnu spregu. Konsekutivna tubulska acidoza mobiliše kalcijum iz kostiju,
 hiperkalciuriju i posledičnu kalkulozu urinarnih puteva.
 Alkohol uslovljava glomerulopatiju koja je histološki identična sa IgA nefropatijom a manifestuje se mikrohematurijom.
 Zloupotreba psihoaktivnih supstanci predstavlja veliki zdravstveni problem, zbog toga bi podizanje svesti o njihovim potencijalnim neželjenim efektima moglo biti od koristi
 kod osoba koje ove supstance koriste po prvi put. Osim zdravstvenih, zloupotreba psihoaktivnih supstanci može povećati i ekonomski teret na fondove zdravstvene zaštite, što
 implicira neophodnost da korisnici psihoaktivnih supstanci imaju potrebu za intenzivnim programima monitoringa i tretmana.
 Ključne reči: zloupotreba, psihoaktivne supstance, bolest bubrega, nefrotoksičnost, komplikacije

Radojica Stolić

30.06.2025.

Professional paper

SAVREMENI PRISTUP U LEČENJU CISTIČNE FIBROZE

Cistična fibroza (CF) je autosomno recesivna nasledna bolest koja pogađa više organskih sistema, uključujući respiratorni i gastrointestinalni trakt.
Nastaje kao posledica mutacija CFTR gena koji kodira transmembranski regulator provodljivosti hloridnih jona. Klinička slika obuhvata hronične
plućne bolesti, egzokrinu insuficijenciju pankreasa, malapsorpciju, CF dijabetes, hepatobilijarne poremećaje i visoke koncentracije elektrolita u
znoju. Dijagnoza se postavlja na osnovu znojnog testa i/ili genetske analize, dok je uvođenjem neonatalnog skrininga omogućeno ranije otkrivanje i
započinjanje terapije.
Lečenje CF zahteva multidisciplinarni pristup i obuhvata fizioterapiju, inhalacione lekove, antibiotike, nutritivnu podršku i vitaminske suplemente. U
poslednjoj deceniji postignut je značajan napredak uvođenjem CFTR modulatora – kombinacija korektora i potencijatora, koji omogućavaju ciljani
tretman kod pacijenata sa specifičnim mutacijama.
Cilj rada: Procena efekata savremene modulatorne terapije kod pacijenata sa cističnom fibrozom u Crnoj Gori.
Materijal i metode: U istraživanje su uključeni svi pacijenti iz Crne Gore registrovani u Evropskom registru za CF. Analizirani su demografski podaci,
genotip, znojni test, nutritivni status, plućna funkcija (FEV1), mikrobiološki nalazi, primenjena terapija i komplikacije bolesti. Istraživanje je
sprovedeno uz saglasnost Etičke komisije KCCG i informisani pristanak pacijenata ili njihovih staratelja.
Rezultati: U Crnoj Gori je kod 42 pacijenta (incidenca 1:4500) dijagnostikovana CF, od kojih je 30,9% odraslih. Najveća učestalost registrovana je u
severnom regionu (9,9/100.000). Genetskom analizom identifikovano je 7 mutacija, pri čemu je najčešća F508del (77,38%).
Terapija modulatorima uvedena je kod 39 pacijenata (92,8%), s primenom trostruke kombinacije elexacaftor/tezacaftor/ivacaftor (ETI) od marta
2023. godine za uzrast ≥6 godina, a od jula 2024. i za uzrast 2–5 godina. Nakon godinu dana terapije zabeleženo je prosečno poboljšanje FEV1 od
+26%, a nakon dve godine +25,5%. BMI je porastao za +0,72 nakon prve, odnosno +0,81 nakon druge godine terapije. Prosečna koncentracija hlorida u
znoju smanjena je na 33,5 mmol/l nakon jedne, odnosno 35,1 mmol/l nakon dve godine.
Zaključak: Primena savremenih CFTR modulatora, uz standardni multidisciplinarni pristup, značajno poboljšava respiratornu funkciju i nutritivni
status pacijenata sa CF u Crnoj Gori. Nastavak razvoja terapijskih opcija otvara mogućnost za produženje životnog veka i unapređenje kvaliteta
života obolelih, s težnjom ka postizanju „neograničenog životnog veka“.
Ključne reči: Cistična fibroza, CFTR modulatori, elexacaftor/tezacaftor/ivacaftor, terapijski efekti

Slađana Radulović

30.06.2025.

Professional paper

LAJMSKA BOLEST – AKTUELNA SAZNANJA I DIJAGNOSTIČKE DILEME

Uvod: Lajmska bolest ili lajmska borelioza (LB) je multisistemska bakterijska infekcija (zoonoza) koju izaziva Borrelia burgdorferi (Bb) i prenosi se
 ubodom zaraženog krpelja genus Ixodes. LB se naziva “velikim imitatorom”, jer njeni simptomi podsećaju na simptome oko 350 različitih oboljenja,
 te je samim tim dijagnoza i diferencijalna dijagnoza kompleksna. 
Diskusija: LB karakterišu tri stadijuma: 1. rana lokalizovana bolest, 2. rana diseminovana bolest, i 3. kasna diseminovana bolest (pozna-hronična
 infekcija). U prvom stadijumu javlja se karakteristična promena na koži, Erythema migrans (EM), koja predstavlja jedini tipičan klinički nalaz u toku
 LB. U prvom stadijumu mogu biti prisutne i konstitucionalne tegobe kao što su malaksalost, povišena temperatura, glavobolja, ukočenost vrata i
 uvećanje regionalnih limfnih žlezda. Drugi stadijum lajmske bolesti se karakteriše neurološkim (serozni meningitis, pareza n. facialisa, radikulitis),
 reumatološkim (akutni artritis), kardiološkim (poremećaji srčanog ritma, mioperikarditis) i dermatološkim (benigni limfocitom) manifestacijama. U
 trećem stadijumu se javljaju hronični artritis, neuritis, encefalopatija, encefalomijelitis i karakteristična kožna promena (Acrodermatitis chronica
 atrophicans – ACA). Lajmska neuroborelioza predstavlja kliničke manifestacije LB koje zahvataju centralni i periferni nervni sistem i odlikuje se
 potencijalno najtežim formama oboljenja. Dijagnostika LB se zasniva na kompletnoj dijagnostičkoj obradi, uključujući anamnezu sa kompatibilnim
 kliničkim simptomima i znacima, sa akcentom na epidemiološke podatke o mogućem ubodu krpelja. Mikrobiološke analize su neophodne za
 definitivno postavljanje dijgnoze, ali ne treba zanemariti činjenicu da se kod LB imunološki odgovor održava tokom dužeg vremenskog perioda, te
 postavljanje dijagnoze hronične infekcije ne bi trebalo da se zasniva samo na prisustvu pozitivnih antitela. Neophodno je prilikom interpretacije
 mikrobioloških analiza uključiti i seroprevalencu u određenom regionu, jer se pozitivna antitela mogu ustanoviti kod 5-25% zdravih osoba. Lečenje LB
 je efikasno u ranoj lokalizovanoj fazi, antibiotska terapija u trajanju 10-15 dana dovodi do izlečenja u 84% do 95% slučajeva. Shodno tome, za većinu
 pacijenata, ako se pravilno dijagnostikuje i prevovremeno leči, LB nije teška bolest. Smatra se da se kod 10% lečenih pacijenata javlja Post lajm
 sindrom (Post Tretment Lyme Disease Syndrome-PTLDS), koji ne reaguje na produženu antimikrobnu terapiju. Istraživanja ukazuju na mogući
 postinfektivni inflamatorni proces, a oko 40% pacijenata sa PTLDS ima terapijski odgovor na primenu placeba. Hronična lajmska bolest predstavlja
 poseban entitet koji ne treba izjednačavati sa hroničnom infekcijom B. burgdorferi, jer primena produženih, opasnih i skupih antibiotskih tretmana
 za nju nije opravdana. S druge strane, ne sme se zanemariti činjenica da je kod hronične infekcije često neophodno dugotrajno lečenje, jer se radi o
 oboljenju koje znatno narušava kvalitet života.
 Zaključak: Većina kliničkih znakova i simptoma LB osim EM nije patognomonična za ovo oboljenje, što obavezuje na kompletno sagledavanje
 problema diferencijalne dijagnoze ovog entiteta. Neophodno je naglasiti da je kod sumnje na hroničnu infekciju neophodan multidisciplinarni pristup
 da bi se uspostavila validna dijagnoza.
 Ključne reči: lajmska borelioza, hronična infekcija, mikrobiološke analize

Jovan Malinić

30.06.2025.

Professional paper

LEČENJE INVAZIVNIH GLJIVIČNIH INFEKCIJA- NAŠE ISKUSTVO

Uvod:Invazivne gljivične infekcije (IGI) su značajan uzrok morbiditeta i mortaliteta kod pacijenata u jedinicama intenzivne lečenja (JIL) i nakon
 transplantacije solidnih organa i hematopoetskih matičnih ćelija (TMHĆ). Dijagnoza IGI pre smrti uspešno se postavlja kod samo 12% pacijenata. Broj
 pacijenata sa invazivnom aspergilozom (IA) je u porastu, posebno u JIL, i ona je vodeći uzrok smrti među IGI. Druga IGI koja je u porastu u našoj
 zemlji je invazivna mukormikoza i praćena je visokim  mortalitetom.Cilj: Cilj rada je da se prikažu kliničke karakteristike, primenjena terapija i
 komorbiditeti kod ne-neutropeničnih pacijenata sa IA i IM.Metode: Ukupno 57 ne neutropeničnih pacijenata sa invazivnom aspergilozom, prosečne
 starosti 56 godina (26 žena, 31 muškarac) lečeno je u Klinici u periodu od 2008. do 2022. godine. Dijagnoza IA postavljena je na osnovu radioloških
 procedura, biološkog materijala, seroloških testova i histopatoloških nalaza. U istom periodu kod 2 muškarca i 1 žene,prosečne starosti  59 godina,
 histopatološki je dijagnostikovana invazivna mukormikoza u plućima, rinoorbitalnom području i mozgu.Rezultati: Plućna IA je pronađena kod 46
 (80,7%), rino-orbitalna cerebralna IA kod 4 (7,0%), IA paranazalnih sinusa kod 5 (8,7%) i IA kože kod 2 (3,51%) pacijenata. Kod ovih pacijenata
 pronađene su različite komorbiditete (tumori, bronhiektazije, IgA imunodeficijencija, terapija kortikosteroidima, dijabetes melitus i druge). Lečenje
 je sprovedeno itrakonazolom, vorikonazolom ili ehinokandinima, a 31 (54,4%) pacijent je imao hirurške zahvate. Do početka 2023. godine, 18
 (31,58%) pacijenata je umrlo.Od bolesnika sa IM , jedan je imao zahvaćena  pluća i faktor rizika diseminovan karcinom prostate.Druga dva su imali
 rinoorbitalnu i  
rinoorbitocerebralnu formu bolesti kao posledicu neregulisanog dijabetesa.Primenjena je sistemska terapija lipozomalnim
 amfotericinom B  uz hirurški tretman kod 2 bolesnika, koja su i preživela. Zaključak: Dijagnoza i terapija IA kod ne-neutropeničnih bolesnika, moraju
 biti praćene testovima na malignitet i/ili imunodeficijenciju. Moguće je povećati stopu preživljavanja kod ovih pacijenata redovnim kliničkim,
 mikrobiološkim i morfološkim praćenjem.Kod IM neophodno je uz sistemsku antigljivičnu terapiju primeniti hirurški tretman zahvaćenog organa.

Vesna Begović Kuprešanin

30.06.2025.

Professional paper

UČENJE EMPATIJE U BALINT GRUPAMA

Uvod: Balint grupa se definiše kao mala grupa kliničara koji redovno analiziraju slučajeve iz svoje medicinske prakse kako bi stekli dublje
 razumevanje odnosa lekar - pacijent.
 SAŽETAK
 Cilj ovog istraživanja je bio ispitavanje da li je učestvovanje u Balint grupama povezano sa većim stepenom empatije.
 Metod: Ovo istraživanje je obuhvatilo 210 lekara iz primarne zdravstvene zaštite. Od 210 lekara, 70 je završilo Balint edukaciju u trajanju od
 minimum godinu dana, dok 140 lekara nije pohađalo pomenutu edukaciju. Za svakog doktora sa završenom Balint edukacijom metodom slučajnog
 izbora izabrana su po dva lekara koja nisu završila ovu edukaciju, a koja rade u istom domu zdravlja i imaju istu poziciju (lekar opšte medicine ili
 specijalista). Za potrebe ovog istraživanja, konstruisan je opšti upitnik za ispitanike i korišćen je još jedan dodatni upitnik za ispitivanje empatije 
Davisov „indeks interpersonalne reaktivnosti“ (IRI) . U statističkoj obradi podataka su korišćene metode deskriptivne statistike, Studentov t-test,
 Pearson-ov hi-kvadrat test, Spearman-ov koeficijent korelacije i metode logističke i ordinalne regresije.
 Rezultati: Preko tri četvrtine (82,9%) lekara u našem uzorku je bilo ženskog pola, dok je 17,1% ispitanika pripadao muškom polu. Srednja vrednost
 godina starosti ispitanika je iznosila 48,3±9,6 i kretala se od 30 do 65 godina. Lekari koji su završili Balint edukaciju su imali značajno veće skorove na
 subskalama Zauzimanje tuđeg stanovišta, Fantazija i Empatijska brižnost u odnosu na lekare koji je nisu završili, p<0,001. Što se tiče subskale Lična
 nelagodnost, nije bilo statistički značajne razlike između lekara ove dve grupe, p=0,530. Prema našim rezultatima, utvrđena je povezanost između
 subskala Zauzimanje tuđeg stanovišta, Fantazija i Empatijska brižnost (p<0,001), dok je subskala Lična nelagodnost korelirala samo sa subskalom
 Fantazija (p=0,010). U multivarijantnom logističkom regresionom modelu za subskalu Zauzimanje tuđeg stanovišta jedini značajan prediktor je bila
 Balint grupa. Rezultati su takođe pokazali da članovi Balint grupe imaju 2,8 puta veću šansu da imaju visoke skorove na ovoj subskali.
 Multivarijantnom logističkom regresijom za subskalu Fantazija su se kao značajni prediktori izdvojili Balint grupa i lekari specijalisti. Naši rezultati su
 dalje pokazali da su lekari sa Balint edukacijom imali 5, a lekari specijalisti 2,4 puta veću šansu da postignu visoke skorove na ovoj subskali. U
 multivarijantnom logističkom regresionom modelu za subskalu Empatijska brižnost kao jedini prediktor se izdvojila Balint grupa (p<0,001), tačnije,
 lekari sa Balint edukacijom su imali 6,7 puta veću šansu da postignu visoke skorove na subskali Empatijska brižnost. U univarijantnom logističkom
 regresionom modelu za subskalu Lična nelagodnost statistička značajnost je bila postignuta samo za jednu varijablu-specijalizaciju (p=0,021).
 Preciznije, lekari bez specijalizacije su imali veću „Ličnu nelagodnost“ u odnosu na specijaliste. Spearman-ova korelacija za subskalu Zauzimanje
 tuđeg stanovišta je pokazala da postoji statistički značajna osrednja pozitivna povezanost između dužine Balint edukacije (broja godina) i skora na
 subskali Zauzimanje tuđeg stanovišta (rs=0,331; p=0,005).
 Zaključak: Naše istraživanje je pokazalo da su Balint grupe efikasne za učenje empatije među lekarima. Štaviše, naši rezultati snažno podržavaju
 integraciju Balint grupa u medicinsko obrazovanje.
 Ključne reči: Odnos lekar-pacijent, Balint grupe, primarna zdravstvena zaštita, empatija.

Mirjana Stojanović Tasić

30.06.2025.

Professional paper

RAZVOJ I ZNAČAJ PLASTIČNE HIRURGIJE U SRBIJI

 Plastična hirurgija ima svoje korene još u starom veku, ali je rodonačelnik moderne plastične hirurgije engleski hirurg Harold Gilis, koji je ovu
 hiruršku granu popularizovao u prvoj polovini 20. veka. U Srbiji se plastična hirurgija kao grana formira neposredno nakon Drugog svetskog rata. U
 našu zemlju doneo ju je upravo dr Gilis sa svojim timom, i to na Vojnomedicinsku akademiju, gde je prvo formirano Odeljenje, a potom i Klinika za
 plastičnu hirurgiju, čiji je prvi načelnik bio pukovnik dr Vinko Arneri. Taj prvi pik u razvoju plastične hirurgije doneo je veliki broj novina i
 mogućnosti u lečenju širokog spektra patologije: urođenih anomalija, posttraumatskih i postekscizionih defekata kože i mekih tkiva, hroničnih rana,
 opekotina i postopekotinskih sekvela, oboljenja i traume šake. Iz Vojnomedicinske akademije potekli su brojni hirurzi koji su ovu granu širili po celoj
 bivšoj Jugoslaviji, ali i svetu. 
Raspad Jugoslavije nametnuo je nove izazove i pred plastičnu hirurgiju, koja je uspešno odgovorila svim zahtevima koji su pred njene nosioce
 postavljeni. Razvoj mikrohirurgije, doneo je nove mogućnosti, a hirurzi plastičari sa Vojnomedicinske akademije bili su među prvima u svetu koji su
 ratnu ranu rekonstruisali uz pomoć mikrohirurškog režnja. Ogromno iskustvo iz rekonstruktivne mikrohirurgije stečeno tokom rata, uspešno su uveli u
 svakodnevnu kliničku praksu. Uporedo sa razvojem rekonstruktivne hirurgije, prateći svetske trendove, kao njen poseban deo, razvija se i estetska
 hirurgija. Tehnološki napredak, uz usvajanje novih hirurških tehnika, omogućio je da se veliki broj hirurških zahvata iz oblasti rekonstruktivne, ali
 prvenstveno estetske hirurgije, izvodi u uslovima jednodnevne hirurgije, čije se prednosti ogledaju u više aspekata.
 Najnoviji trendovi popularizovali su anti-aging i regenerativnu medicinu, koju je nemoguće odvojiti od plastične hirurgije. 

Marijan Novaković

30.06.2025.

Professional paper

HIRURGIJA ŠTITASTE ŽLEZDE U XXI VEKU

Posle prve četvrtine XXI veka koja je već za nama možemo reći da hirurgija uopšte a i hirurgija štitaste žlezde nije ni nalik na ono što je predstavljala
 ne samo tokom već i krajem XX veka. Savremena hirurgija štitaste žlezde podrazumeva napredak u svim oblastima koje je prate a ne samo u hirurgiji.
 Nema savremene hirurgije bez savremene anesteziologije koja nam omogućava bezbednu operaciju i kod pacijenata sa ozbiljnim komorbiditetima ali
 i operacije u regionalnoj anesteziji.
 SAŽETAK
 Nema savremene hirurgije bez savremen endokrinologije koja nam omogućava pravovremenu i preoperativnu dijagnostiku, genetski skrining,
 savremene metode sistemske terapije.
 Nema savremene hirurgije bez savremene radiologije i nuklearne medicine, koje nam omogućavaju invazivne dijagnostičke,  ali i terapijske
 procedure.
 Nema savremene hirurgije bez savremene patologije uz primenu savremene klasifikacije bolesti, imunohistohemijskih analiza i primene različitih
 markera.
 Upotrebe različitih sistema za hemostazu, intraoperativnu vizualizaciju paratiroidnih žlezdi, intraoperativnog monitoringa.
 I na kraju nema savremene hirurgije štitaste žlezde bez savremenih visoko specijalizovanih endokrinih hirurga koji će sve gore pomenuto sprovoditi u
 praksi

Vladan Živaljević

30.06.2025.

Professional paper

FEOHROMOCITOM – TUMOR SA MNOGO LICA


 Feohromocitom je redak tumor srži nadbubrežne žlezde, sa incidencom od 0,8 do 2,3 novo-otkrivena slučaja na million stanovnika godišnje, u opštoj
 populaciji. Može se javiti u svakom uzrastu i okolnostima, uključujući novorođenčad, trudnice i dr.. ali je češći kod žena u životnom dobu između 20 i
 50 godina.
 
Dijagnoza se bazira na tipičnim simptomima, laboratorijskim analizama i lokalizacionim pretragama - ultrazvuk, kompjuterizovana tomografija (CT),
 nuklearna magnetna rezonanca (NMR), scintigrafija (MIBG). Preporučuje se i genetski skrining kod sumnje na hereditarnu formu. U 0,1-1% slučajeva
 dijagnozu postavljaju kardiolozi jer podaci ukazuju da svaku novo-nastalu hipertenziju treba evaluirati u pravcu moguće feohromocitomom
 indukovane hipertenzije. Biohemijska potvrda dijagnoze feohromocitoma se bazira na prisustvu povišenih vrednosti kateholamina i/ili njihovih
 metabolite u plazmi ili u urinu. Savremene preporuke polaze od stanovišta da bi  inicijalni skrining feohromocitoma trebalo da uključuje i merenje
 frakcioniranog metanefrina u urini i/ili plazmi. Nakon biohemijske potvrde, mora biti sprovedena lokalizacija tumora. U većini slučajeva
 feohromocitom se može identifikovati pomoću CT-a, ali je NMR bolji izbor za ekstraandrenalne lokalizacije i male tumore. Ako se sumnja na
 paragangliom, multiple tumore ili metastaze, scintigrafija pomoću I-MIBG daje visoku specifičnost i senzitivnost u njihovoj detekciji.   
Hipertenzija se tipično prezentuje kao hipertenzivna kriza, indukovana stresom, fizičkim naporom, naglim pokretima i sl.. Ali, oko 10-20% pacijenata
 ima umerenu hipertenziju, bez hipertenzivnih kriza. Osim paroksizmalne hipertenzije, klasični simptomi, kao što su glavobolja, bledilo, palpitacije,
 anksioznost se javljaju samo kod 50% slučajeva. Oko 5% pacijenata sa feohromocitomom su asimptomatski, što može odložiti dijagnoszu. Zato se za
 ovaj tumor kaže da ima mnogo lica.
 U literaturi se za feohromocitom vezuje pravilo 10%, što znači da u 10% slučajeva može biti: ekstraadrenalna lokalizacija, bilateralan, bez
 hipertenzije, nasledan, maligan, u dečjem uzrastu. Međutim, razvoj sofisticiranih dijagnostičkih metoda dovodi ovo pravilo u pitanje. Hereditarne
 forme imaju veću incidencu bilateralnih tumora (20-50%), ekstra-adrenalna lokalizacija se javlja u više od 20% slučajeva i rizik od maligniteta raste i
 do 40%, prema nekim izvorima.
 Preoperativna priprema ima dva glavna cilja:kontrolu krvnog pritiska i restauraciju volumena krvi do normalnih vrednosti, primenom alfa-blokatora u
 inicijalnom tretmanu
 Intraoperativno pred anesteziologom su dva najznačajnija problema: hipertenzija (tokom indukcije u anesteziju i resekcije tumora) i hipotenzija
 nakon devaskularizacije i ekstirpacije tumora. Takođe, mogu se javiti srčane aritmije kao veliki problem, naročito kod epinefrin-sekretujućih tumora.
 U cilju uspešnog tretiranja ovih hemodinamskih poremećaja, neophodno je preoperativno uspostaviti invazivni monitoring krvnog i centralnog venskog
 pritiska. Antihipertenzivi i antiaritmici moraju biti momentalno dostupni za primenu. Zbog mogućih dramatičnih hemodinamskih poremećaja,
 feohromocitom je nazvan još i “anesteziološka noćna mora

Nevena Kalezić

30.06.2025.

Professional paper

PRELOMI DUGIH KOSTIJU

Uvod: Dugačke kosti ektremiteta, u koje primarno ubrajamo humerus, femur i tibiju, su najčešće prelomljene kosti u ljudskoj populaciji. Prelomi u
 globalu pokazuju bimodalnu incidencu javljanja u opštoj populaciji sa high-energy povredama kod mlađih ljudi i low-impact padovima sa prelomima
 osteoporotičnih kostiju starijih pacijenata. Prelomi dugih kostiju predstavljaju najčešći uzrok smrti kod pacijenata do 44 godina starosti te je
 zbrinjavanje ovih povreda prioritet u svakodnevnoj praksi.
 SAŽETAK
 Materijali i metode: Osnovne metode u zbrinjavanju preloma dugih kostiju su intramedularna fiksacija, otvorena repozicija i osteosinteza pločom i
 plasiranje spoljašnjeg skeletnog fiksatora. U radu smo prikazali najadekvatniji vid zbrinjavanja preloma na osnovu njegovih specifičnosti.
 Diskusija: Cilj u operativnom lečenju svakog dijafizarnog preloma duge kosti je da se zadovolje četiri osnovna AO principa koji dovode do optimalnog
 zarastanja preloma: anatomska repozicija, stabilna fiksacija, očuvanje adekvatne vaskularizacije i obnavljanje funkcije ranom mobilizacijom.
 Spoljašnja skeletna fiksacija se u savremenom zbrinjavanju preloma dugih kostiju primarno koristi kod otvorenih preloma i kao damage control
 fiksacija kod politrauma, i ona može biti privremeno ili definitivna metoda lečenja. Osteosinteza preloma pločom (ORIF) zbog svoje raznovrsnosti i
 specifičnih karakteristika pojedinih implantata omogućava adekvatnu anatomsku repoziciju preloma, može da se koristi za stabilizaciju dijafizarnih
 preloma sa artikularnom komponentom i za sintezu peripotetičnih preloma. Intramedularna fiksacija se smatra zlatnim standardom za lečenje
 stabilnih dijafizarnih preloma primarno femura a zatim humerusa i tibije jer uz minimalno oštećenje mekih tkiva, tokom aplikacije implantata,
 obezbeđuje stabilizaciju preloma, postizanje dužine i rotacije, kao i najranije započinjanje funkcionalnog oporavka povređenog ekstremiteta. 
Zaključak: Poznavanje karakteristika, adekvatna i pravilna priprema svakog implantata u lečenju sve učestalijih i zahtevnijih preloma dugih kostiju, u
 pojedinačnim starosnim grupama pacijenata, neophodni su za postizanje uspešnog zarastanja i što ranije aktivacije povređenog ekstremiteta.

Ivan Micić

30.06.2025.

Professional paper

RAZVOJNI POREMEĆAJ KUKA – PREVENCIJA I LEČENJE


 Razvojni poremećaj kukova (RKP) je termin koji je devedesetih godina prošlog veka zamenio dotadašnji naziv  urođeno iščašenje kukova, i  kojim se
 oznalava  najčešći poremećaj koštano-zglobnog sistema kod dece. 
Etiologija RPK je i dalje nejasna, i najverovatnije multifaktorska, kombinovanim dejstvom genetskih, mehaničkih i hormonskih faktor. Ovi faktori
 mogu delovati  prenatalno, peripartalno i postnatalno. Postoje velike  rasne, etničke i   regionalne varijacije u učestalosti uz značajnu predominaciju
 ženskog pola, što otežava primarnu prevenciju, usmerenu na sprečavanje nastanka oboljenja. Najvažniji faktor za pravilni razvoj zgloba kuka je
 sloboda pokreta, pa mere obezbeđenja pune slobode pokreta kukova,  predstavlja primarnu prevencije RPK.  Otkrivanje  stanja koja su mogla da
 umanje  slobodu pokreta kukova i rano otkrivanje i lečenje RPK predstavljaju mere sekundarne   i tercijarne preprevencije. Klinički skrining je prva i
 obavezna mera rane  detekcijie RPK. Ultrazvučni skrining, najčešće Grafovim postupkom, je  najznačajniji za pravovremenu dijagnostriku RPK.  Od
 prvorazrednog značaja je edukacija za pravilno i prvovremeno sprovođenje UZ skrininga i pravovremeno započinjanja terapije, što omogućava
 izlečenje – reverziju razvoja zgloba kuka ka normalnom u 96-98% pacijenata.   Inicijalno lečenje se sprovodi neoperativno, najčešče Pavlikovim
 remenčićima, a ponekad i rigidnim abdukcionom ortozama,. Perkurtana trakcija je ponekad  neophodna, a nakon nje se često sprovodi repozicija u
 anesteziji  sa plasiranjem koksofemoralnog gipsa u “humanom položaju”. Ukoliko je “zona sigurnosti” repozicija mala, potrbno je uraditi i neotomiju
 adduktora. 
Rana hirurška repozicija, je ponovo napuštena zbog visokog procenta komplikacij. 
Kod kasno dijagnostikovanih slučajeva  ili neuspeha ortopedskog lečenja, hiruška repozicija kuka se izvodi optimalno  u uzrastu od 24-30 meseci.
 Sastavni deo ove procedure je derotativno-abrevaciona osteotomiju femurai  acetabuloplastika, koja se izvodi Salterovom ili San Dijegom
 osteotomijom. U adolescentnom uzrastu mogu se primeniti i duple, triple i periacetabularne osteotomije karlice  kao i Kijarijeva operacija. Kod
 najtežih slučajeva se u poslednje vreme  savetuje i rana ugradnja andoproteze.
 Cilj  neoperativnog lečenja je razvoj normalnog kuka, a operativnog lečenja odlaganje pojave osteoratritisa za što kasnije životno doba.
 Ključne reči: Razvojni poremečaj kukova, ultrazvuk kukova, Pavlikovi remeni, Salterova osteotomiju.

Dragoljub Živanović

30.06.2025.

Professional paper

KOMPLEKSNA PENETRANTNA OŠTEĆENJA UNUTRAŠNJIH ORGANA KOD DECE: HIRURŠKE I SISTEMSKE IMPLIKACIJE

Uvod: Prostreli abdomena predstavljaju ozbiljan oblik penetrantne traume koji često dovodi do višestrukih povreda vitalnih struktura unutar trbušne
 šupljine. Zbrinjavanje ovakvih pacijenata zahteva multidisciplinarni pristup, brzu stabilizaciju hemodinamskih parametara i hitnu hiruršku
 intervenciju. Ishod zavisi od broja i težine povreda, vremena proteklog do operacije, kao i efikasnosti postoperativne nege.
 Prikaz slučaja: Prvi pacijent, muškarac star 36 godina, primljen je nakon prostrelne povrede trbuha zadobijene vatrenim oružjem iz neposredne
 blizine. Pri prijemu bio je konfuzan, tahikardan (HR 132/min), hipotenzivan (TA 80/60 mmHg), sa rigidnim abdomenom i izraženim znakovima
 akutnog abdomena. Urađena je brza reanimacija uz nadoknadu tečnosti i krvi, nakon čega je sprovedena hitna medijalna laparotomija.
 Intraoperativno su pronađene višestruke perforacije jejunuma, aktivno krvarenje iz mezenterijalnih sudova i hematoperitoneum sa više od 1500 ml
 krvi. Izvršena je resekcija segmenta tankog creva u dužini od 80 cm sa termino-terminalnom anastomozom, hemostaza i ispiranje peritonealne
 šupljine. Pacijent je postoperativno zbrinut u jedinici intenzivne nege, a oporavak je protekao bez znakova peritonitisa ili fistulacije. Drugi pacijent,
 muškarac star 29 godina, takođe je ranjen vatrenim oružjem, ali u stabilnijem opštem stanju. Po prijemu je bio afebrilan, orijentisan, sa bolom
 lokalizovanim u desnom kvadrantu abdomena. Laboratorijski su dominirale blaga leukocitoza i povišeni CRP. Ultrazvuk i CT abdomena ukazali su na
 prisustvo slobodne tečnosti u abdomenu i vazdušnih mehurića u blizini hepatične fleksure. Indikovana je eksplorativna laparotomija tokom koje je
 ustanovljena linearna povreda kapsule desnog jetrenog režnja i jedinstvena perforacija transverzalnog kolona. Izvršena je primarna sutura creva,
 hemostaza jetre i postavljanje drenova. Pacijent je lečen antibiotski i parenteralno, sa urednim postoperativnim tokom i otpušten je iz bolnice
 devetog dana.
 Zaključak: Oba prikazana slučaja potvrđuju značaj individualnog pristupa u zbrinjavanju prostrelnog oštećenja trbušnih organa. Rano prepoznavanje
 stepena povrede, adekvatna preoperativna priprema i blagovremena laparotomija doprinose smanjenju smrtnosti i komplikacija. Uvođenje protokola
 za upravljanje traumom i dostupnost obučenog hirurškog tima od suštinskog su značaja za ishod lečenja ovih pacijenata.
 Ključne reči: penetrantna trauma, resekcija creva, povreda jetre, laparotomija

Zlatan Elek

30.06.2025.

Professional paper

PRIMENA TEČNOSTI KOD KRITIČNO OBOLELIH PACIJENATA SA SEPSOM I SEPTIČKIM ŠOKOM

UVOD Sepsa se definiše kao životno ugrožavajuća disfunkcija organa čiji je uzrok disregulatorni odgovor domaćina na infekciju. Septički šok treba
 razmatrati kao podgrupu sepse sa pratećim cirkulatornim, ćelijskim i metaboličkim poremećajima koji doprinose povećanoj smrtnosti više nego sama
 sepsa. U tretmanu sepse jedna od najbitnijih terapijskih mera je davanje tečnosti. Sepsu prati teška vazoplegija, koja je povezana sa oštećenjem
 glikokaliksa i koja može dovesti do razvoja distributivnog šoka. Efikasna podrška hemodinaskoj funkciji je bitna za preživljavanje pacijenata sa
 sepsom i septičkim šokom. U prošlosti, idealni tretman za pacijente sa sepsom zasnivao se na masivnoj nadoknadi volumena tečnosti. Međutim, u
 novije vreme ovaj koncept je ozbiljno doveden u pitanje.
 GLAVNI DEO Primena tečnosti fiziološki treba da dovede do povećana venskog priliva u srce, i kao odgovor, do povećanja minutnog volumena srca.
 Međutim, uočeno je da se korisni efekat nadoknade volumena ne dešava kod mnogih pacijenata. Odgovor na primenu tečnosti je prisutan kod samo
 polovine pacijenata.
 Vrste tečnosti - Dve glavne vrste tečnosti za nadoknadu volumena su izotonični kristaloidi i koloidi.
 Kristaloidi se dele u dve grupe - rastvori bogati hloridima (tzv. fiziološki rastvor - Nacl 0,9%) i balansirani kristaloidi. Prema pretodnim Smernicama za
 lečenje sepse 2021. oni se smatraju tečnostima izbora za lečenje pacijenata sa sepsom i septičkim šokom. Primena balansiranih kristaloida kod
 pacijenata sa sepsom ima prednosti iz dva razloga: prvi, oni imaju elektrolitni sastav koji je približan sastavu plazme i drugi, primena rastvora
 bogatih hloridima je udružena za velikim rizikom za razvoj hiperhloremijske acidize, naročito ako se primeni u velikom volumenu.
 U prošlosti, tečnost izbora su bili koloidi (HES, želatini, dextrani), kao molekuli velike težine, za koje se verovalo da smanjuju ektravaskularn gubitak
 (“curenje”) tečnosti i dugotrajno povećavaju intravaskularni volumen. Međutim, nema dokaza koji pokazuju superiornost primene rastvora koloida
 prema kristaloidima. Uprkos teoretskoj prednosti albumina prema kristaloidima u održavanju onkotskog pritiska, brojne studije su pokazale da
 albumin ne povećava preživljavanje pacijenata. 
Količina tečnosti - Prema aktuelnim vodičima sugeriše se primena najmanje 30 ml/kg kristaloida intravenski u prva 3 sata. Navedeni volume tečnosti
 je krajnje diskutabilan poslednjih godina, gde je zajednički zaključak da treba primeniti individualni pristup prema toleranciji i odgovoru na bolus
 tečnosti.
 ZAKLJUČAK Primena tečnosti je jedna od najbitnijih terapijskih mera u tretnmanu sepse i septičkog šoka. Balansirani kristaloidi su tečnost izbora.
 Preporučuje se individualni pristup koji se bazira na toleranciji tečnosti i odgovoru na bolus tečnosti. Preporučuje se pristup zasnovan na primeni
 malih i ponavljajućih bolusa tečnosti (250-500 ml) kristaloida uz hemodinamski monitoring pacijenata.

Dragan Đorđević

30.06.2025.

Professional paper

TERAPIJA KISEONIKOM VISOKOG PROTOKA

 SAŽETAK
 SAŽETAK
 Uloga respiratornog sistema je razmena gasova između spoljašnje sredine i našeg organizma, čime se omogućava proces aerobnog metabolizma.
 Konkretno, respiratorni sistem obezbeđuje kiseonik i uklanja ugljen-dioksid iz tela. Nemogućnost da se izvrši
 bilo koja ili obe ove funkcije dovodi do respiratorne insuficijencije.
 Tip 1 respiratorne insuficijencije se javlja kada respiratorni sistem ne može adekvatno obezbediti kiseonik telu, što dovodi do
 hipoksije.Karakteristična osobina tipa 1 respiratorne insuficijencije je parcijalni pritisak kiseonika PaO 2 &lt; 60
 mmHg uz normalan ili smanjen parcijalni pritisak ugljen-dioksida (PaCO 2 ). U zavisnosti od uzroka hipoksemije, alveolarno-arterijski (A-a) gradijent
 može biti normalan ili povećan.
 Tip 2 respiratorne insuficijencije se javlja kada respiratorni sistem ne može adekvatno ukloniti ugljen-dioksid iz tela, što dovodi do hiperkapnije.
 Hiperkapnična respiratorna insuficijencija se definiše kao povećanje vrednosti arterijskog ugljendioksida PaCO 2 &gt; 45 mmHg sa pH &lt; 7.35 usled
 slabosti respiratornog sistema i/ili povećane proizvodnje CO 2 .(1)
 Tretman respiratorne insuficijencije podrazumeva lečenje osnovnog uzroka i korekciju hipoksije i/ili hiperkapnije primenom standardne
 oksigenoterapije, HFNC, NIV-a ili invazivne mehaničke ventilacije.

Dejan Marković

30.06.2025.

Professional paper

KARAKTERISTIKE VANBOLNIČKI STEČENIH PNEUMONIJA

 Vanbolnički stečene pneumonijeili pneumonije stečene u zajednici ( CAP – community acquired pneumonia ) su bolesti koje su uzrok čestog
 morbiditeta i mortaliteta.Stopa mortaliteta se kreće preko tri miliona godišnje, što iziskuje blagovremenu dijagnostiku i terapiju, jer predstavljaju
 aktuelan zdravstveni i ekonomski problem.Vanbolnički stečene pneumonije ( CAP ) čine preko 4,5 мiliоnа ambulantnih i hitnih poseta zdravstvenim
 ustanovama.U SAD- u na godišnjem nivou se prijavi 5−10 miliona obolelih, od toga se 1,1 milion leči bolnički.
 SAŽETAK
 Godišnja incidenca pneumonija je 5 do 10 /1000 u mlađih od 65 godina, а u starijoj populaciji 25 do 44/1000. Stopa smrtnosti u mlađih je 1 до 5%, а
 u starijoj populaciji čak 20 do 30%.Pneumonija se javlja u svim životnim dobima i kod osoba oba pola. Definišemo ih као akutnu infekciju donjih
 disajnih puteva, која је stečena u zajednici (community acquired pneumonia - CAP ), bez boravka ili kontakta sa zdravstvenim ustanovama.Najčešći
 uzročnici ovih pneumonija su Streptoccocus pneumonie, Haemophilus influenczae, Mycoplasma pneumoniae, Virusi influence A I B, Corona virus,
 Legionela pmeumonie.
 Klinička definicija vanbolnički stečene pneumonije uključuje pojavu infiltrata na radiografiji pluća (koja se ne može objasniti prisustvom druge
 bolesti), izmenjen auskultatorni nalaz(promena disajnog šuma i/ili pojava inspirijumskih pukota ), uz kašalj ili bar neki od kliničkih simptoma. Kod
 sumnje na pneumoniju trebalo bi da se urade sljedeći laboratorijski nalazi: kompletna krvnu slika (KKS), prokalcitonin, CRP, glicemia,urea, kreatinin,
 transaminaze i elektroliti. Za utvrđivanje atipičnih pneumonija koriste se serološka testiranja. 
Zaključak Rtg snimkom pluća postavlja se konačna klinička dijagnoza pneumonije, utvrđuju se lokalizacija i proširenost infiltrata.Za procenu težine
 pneumonija koristi se bodovni skor Pneumonia Severety Index (PSI ) i CURB – 65. Lečenje pneumonija treba započeti odmah pri postavljanju kliničke
 dijagnoze. Zato je inicijalno antimikrobno lečenje često empirijsko.

Biljana Krdžić

30.06.2025.

Professional paper

PERIFERNI BLOK NERVA ZA OTVORENI PRELOM POTKOLENICE KOD PACIJENTA SA PERIOPERATIVNIM MOŽDANIM UDAROM

Perioperativni moždani udar izazov i problem anesteziologa kod potrebe za neodložno operativno lečenje. Odlikuje se visokom stopom morbiditeta i
 mortaliteta . Incidenca je često potcenjena jer neurološki deficit može biti blaži,tranzitorni i teže dijagnostikovan u neodložnom operativnom
 lečenju
 PRIKAZ SLUČAJA Pacijentkinja starosti 75 godina primljena je na odeljenje ortopedske hirurgije zbog otvorenog preloma potkolenice sa dislokacijom
 fragmenta. Inicijalno svesna,komunikativna,hemodinamski i respiratorno stabilna,samostalno daje podatke iz lične anamneze, rekonstruiše događaj i
 navodi osećaj nestabilnosti i vrtoglavice pre povrede.Navodi da leči hipertenziju i da je pre 15 godina bila donor bubrega za blisku srodnicu.Tokom
 preoperativne pripreme dolazi do izmene stanja svesti sa izraženom pospanošću, konfuznošću i slabošću nepovređenog ekstremiteta. Konsultovan
 neurolog i potvrđen neurološki nalaz u pravcu novonastale slabosti ekstremiteta uz izmenu stanja svesti i blage disfazije. Povreda je zahtevala
 neodložno zbrinjavanje–hemostaza, debridment i fiksacija preloma. Ovo je uslovilo odlaganje radiološke obrade-MSCT endokranijuma do operativnog
 zbrinjavanja i potom odluku o daljoj terapiji.U skladu sa opštim stanjem pacijenta,anestezija izbora je bila periferni nervni blok (n.femoralis,
 n.isciadicus i n.saphenus – adductor canal block) pod kontrolom ultrazvuka ( Levobupivakain 0.375% 15ml, Lidocain 1,25% 5ml po nervu).
 Intraoperativno zapažena izraženija pospanost uz stabilne vitalne parametre. U intezivnoj nezi postoperativno uz pospanost, konfuznost uočava se
 afazija i potpuna slabost kontralateralno. Po nalogu neurologa, uključena antiedematozna terapija i urađen MSCT koji potvrđuje ishemični fokus
 fronto-parijetalne lokalizacije. U daljem toku uz antiedematoznu terapiju, profilaksu rekurentne tromboze i ranu rehabilitaciju dolazi do postepenog
 oporavka pacijentkinje.
 ZAKLJUČAK Urgentnost zbrinjavanja otvorenog preloma potkolenice je u velikoj mogućnosti razvoja infekcije – osteomijelitisa. Protokoli predlažu
 zbrinjavanje unutar 6-8h. Iz ugla perioperativnog moždanog udara anestezija može maskirati početne simptome i otežati postavljanje dijagnoze 
značajna smernica u odluci. Memtsoudis i saradnici pokazali su da je opšta anestezija nezavisni prediktor perioperativnog
 moždanog udara u hirurgiji kuka i kolena gerijatrijske populacije. U izboru anestezije strategija je očuvanje cerebralne autoregulacije 
hemodinamska stabilnost. Blok perifernih nerava i postavljanje katetera pruža analgeziju (obrada rane – debridman,hemostaza i dijagnostika),
 operativnu anesteziju, ranu rehabilitaciju, manji broj komplikacija u postoperativnom period, kraći boravak u bolnici i manje troškove lečenja.
 Uvođenje bloka pod kontrolom ultrazvuka omogućava siguran bezbedan blok,manje anestetika i manje potencijalnih komplikacija – intravaskularno
 davanje,oštećenje nerva.
 Ključne reči:periferni nervni blok,perioperativni moždani udar,ultrazvuk,otovreni prelom donjeg ekstremiteta

Ljubiša Mirić

30.06.2025.

Professional paper

ZNAČAJ PERIOPERATIVNE PRIMENE LIDOKAINA U TERAPIJI BOLA U LAPAROSKOPSKOJ KOLOREKTALNOJ HIRURGIJI

Cilj istrazivanja: studije: Istražiti značaj analgezivnog efekta kontinuirane intraoperativne infuzije lidokaina u cilju smanjenja količine ili doze
 opioidnih i ne-opioidnih analgetika u perioperativnom periodu kod pacijenata koji su podvrgnuti korektalnoj operaciji.
 Materijali i metode: U ovoj studiji učestvovalo je trideset pacijenata koji su podvgnuti kolorektalnoj hirurgiji pod opštom anestezijom. 15 pacijenata
 je primilo lidokain (grupa lidokaina - LG) u dozi od 1,5 mg/kg intravenski bolus u trajanju od 10 minuta, nakon čega je usledila infuzija od 1,5
 mg/kg/h IV, 30 minuta pre insuflacije gasa, koja je prekinuta 60 minuta nakon završetka hirurškog zahvata. Druga grupa (kontrolna grupa - GA) je
 postoperativno primala analgeziju u kombinaciji tramadolom i ketorolakom. Za obe grupe korišćen je propofol u dozi od 2–2,5 mg/kg za indukciju
 anestezije, fentanyl 1,5 μg/kg IV za održavanje anestezije i sevofluran 1-2 vol/%, odnos kiseonika i vazduha 1:1. Za intubaciju i održavanje
 relaksacije korišćen je rokuronium u dozi od 0,1-1 mg/kg. Postoperativna ocena bola vršena je korišćenjem vizuelne analogne skale (VAS) od 0 do 10,
 svaka 2 sata do prvog postoperativnog dana, a zatim svaka 4 sata tokom narednih 72 sata. Ako je intenzitet bola bio ≥ 4, započeta je analgezija.  
Praćena je količina primenjenih analgetika, a metabolički odgovor (leukociti, CRP i glukoza) merili su se 3 sata nakon završetka operacije i naredna
 tri dana.
 Rezultati i diskusija: Na prvom merenju, pacijenti iz LG grupe su prema VAS skali imali ocenu bola između 3 i 6 i primili su svoj prvi ketorolak. Od 15
 pacijenata, kod 6 je dodat i tramadol (statistički značajno, p < 0,05). U GA grupi, intenzitet bola prema VAS skali bio je između 5 i 9, a lečen je
 tramadolom. Primena tramadola je značajno smanjena u LG grupi (40%), a u kasnijem periodu tokom kretanja, korišćenje tramadola je značajno
 smanjeno u LG grupi (50 mg ± 25 vs. 200 ± 50). Vrednosti leukocita, CRP i nivoa glukoze u krvi bile su nešto niže u LG grupi, ali razlika nije bila
 statistički značajna.
 Zaključak: Perioperativna kontinuirana intravenska primena lidokaina smanjuje sistemsku upotrebu analgetika u lečenju postoperativnog bola tokom
 kolorektalne laparoskopske hirurgije. Iz tog razloga, ova stara metoda dobija novi pristup.
 Ključne reči: iv primena lidokaina, laparoskopska hirurgija

Ana Sekulić

30.06.2025.

Professional paper

ZNAČAJ PRIMENE SKORING SISTEMA I BIOMARKERA ZAPALJENJA U PREDVIĐANJU DVANESTOMESEČNOG PREŽIVLJAVANJA BOLESNIKA SA AKUTNIM PANKREATITISOM

UVOD: Težak akutni pankreatitis je oboljenje  praćeno visokim intrahospitalnim mortalitetom koji se kreće u rasponu od 15-35%. Međutim, u odnosu
 na intrahospitalni mortalitet, prema podacima iz literature,u periodu od 12 meseci nakon otpusta iz bolnice smrtnost je dvostruko veća(1,2)Kod
 bolesnika koji su preživeli težak obilk akutnog pankreatitisaona iznosi skoro 70%.
 CILJ: Cilj našeg istraživanja je bio da utvrdimo faktore koji bi mogli da nam pomognu u predviđanju 12 – mesečnog preživljavanja bolesnika sa
 akutnim pankreatitisom. 
METODOLOGIJA: Istraživanje je sprovedeno u KBC Bežaniska kosa i obuhvatilo je ukupno 50 bolesnika oba pola, starijih od 18 godina sa kliničkom
 slikom akutnog pankreatitisa. Za sve ispitanike su sakupljeni demografski, podaci o komorbiditetu, gojaznosti, eventualnom razvoju sepse /ili drugih
 komplikacija, dužini boravka u JIL i na mehaničkoj ventilaciji.Laboratorijski markeri (uključujući CRP i PCT) i skoring sistemi (BISAP, MEWS, Ranson
 iAPACHE II)praćeni su u više vremenskih tačaka (na prijemu, nakon 48h, 72h, 7 dana). Uticaj svih ovih faktora na dvanaestomesečno preživljavaje je
 procenjen pomoću Cox regresione analize. 
REZULTATI: Od ukupno 50 ispitanika intrahospitalni mortalitet je iznosio 16% (8 bolesnika). Preostalih 42 bolesnika koji su doživeli otpust iz bolnice je
 praćeno u periodu od 12 meseci nakon hospitalizacije. Dvanaest meseci nakon otpusta iz bolnice preživela su 37 bolesnika, muškoga pola 19 i
 ženskoga 18. Kod 2 bolesnika uzrok AP je bio alkoholizam, kod 1 nepoznat uzrok  a kod dvoje hiperlipidemija.Bolesnici koji su nakon 12 meseci
 imalismrtni  ishodbili su u grupi od 46-55g i od 66-75g.
 Značajni prediktori preživljavanja 12 meseci nakon otpusta iz bolnice bile su visoke vrednosti BISAP, MEWS, APACHE II skora kao i povišene vrednosti
 PCT i CRP izračunavane u različitim vremenskim tačkama. Prisustvo sepse (p-vrednost long-ranka-0,023, vreme preživljavanja 152.8 dana);
 gojaznost(p-vrednost long-ranka<0.001, vreme preživljavanja 107.9 dana);i teške forme AP(p-vrednost long-ranka-0,002, vreme preživljavanja 96.3
 dana);  je takođe uticalo na kraći životni vek ovih bolesnika.Vrednost MEWS  skora merene u sve četiri tačke, APACHE IInultog dana i nakon 48 h kao i
 Ransom nakon 48h pokazale su dobru prediktivnu vrednost u predviđanju  dugoročnog preživljavanja (<0.001).Od biomarkera zapaljenjaPCT meren
 nakon 48,72 h inakon 7d pokazali su dobru statističku značajnost u dugoročnom preživljavanju (<0.001).Starosna dob je bila nezavisni prediktor
 mortaliteta kod ovih bolesnika
 ZAKLJUČAK: Starije životno doba, povišene vrednosti biomarkera zapaljenja, visoke vrednosti skoring sistema mogu biti korišćeni za predviđanje
 ishoda lečenja kako u ranoj fazi lečenja tako i u proceni dugoročnog preživljavanja.
 KLJUČNE REČI: akutni pankreatitis, dugoročno preživljavanje, skoring sistemi, biomarkeri zapaljenja

Olivera Marinković

30.06.2025.

Professional paper

DA LI JE POST-SPINALNA GLAVOBOLJA UVEK POST-SPINALNA GLAVOBOLJA ILI NEŠTO

Komplikacije regionalne anestezije (RA),izazov i problema anesteziologa. Post duralna punkciona/postspinalna glavobolja smatra se najčešćom, gotovo
 očekivanom. Pulsirajuća glavobolja nakon RA inicijalno okcipitalno uz bol u ramenima i vratu sa difuznim karakterom koju prati mučnina,nagon na povraćanje
 inicijalno se definiše kao postduralna punkciona/postspinalna glavobolja.Da li je uvek tako?
 Trudnica starosti 25 godina primljena je na Odeljenje ginekologije sa akušerstvom radi operativnog završetka trudnoće carskim rezom.Prethodno obavljena
 priprema – laboratorijska obrada, pregled interniste i anesteziologa.Bez ispada u ličnoj anamnezi,prva uredno kontrolisana trudnoća.Negira ranije operativno
 lečenje, negira hronična oboljenja i bolesti od značaja,nepušač.Carski rez indikovan zbog disproporcija karličnih mera i karlične prezentacije ploda.Urađen
 planiran carski rez u uslovima regionalne (spinalne) anestezije.Intraoperativni i postoperativni tok protekao uredno, pacijentkinja otpuštena kući nakon 5 dana
 bez subjektivnih tegoba urednog opšteg statusa.
 10-tog dana od porođaja ponovni prijem u bolnicu sada na odeljenje hirurgije zbog upornog povraćanja , nelagodnosti u trbuhu i izrazite glavobolje koja ne
 menja karakter promenom položaja tela niti se smiruje nakon povraćanja. Potencira glavobolju čeone lokalizacije bez propagacije ali sa smetnjama u vidnom
 polju.Tegobe traju unazad 5 dana krenule su naglo prvo razvojem mučnine i nagona na povraćanje,smetnjama u vidu i bolovima u stomaku potom i razvojem
 glavobolje koja lokalizaciju i karaketer ne menja od početka do hospitalizacije.Uz hirurga nakon kliničkog pregleda i isključivanja akutnog hirurškog oboljenja,
 laboratorijske i ultrazvučne obrade pozvan inicijalno anesteziolog zbog navoda spinalnog bloka unutar 10 dana i potencijalne postspinalne glavobolje,takođe
 obavljena konsultacija ginekologa i neurologa. U nalazu neurologa bez neuroloških ispada osim ispada u perifernom vidu i nemogućnošći izvođenja neuroloških
 proba zbog mučnine i nagona na povraćanje.Uključena inicijalna simptomatska terapija rehidratacija, analgetici i antiemetici i konzilijarno odlučeno da se
 pacijenkinji uradi hitan MSCT endokranijuma.Na MSCT-u od nivoa moždanog stabla sa kranijalnim širenjem ka pinealnoj regiji postkontrasno se uočava
 nehomogena tumorska lezija , lobularnih perifernih kontura , aksijalnog promera 32 x 30mm koji komprimuje 3 moždanu komoru i dovodi do posledičnog
 hidrocefalusa.Levo u nivou talamusa postkontrasno se uočava tumorska lezija lobularnih kontura promera 38x44mm, koja ima se utisak ima kontakt sa opisanom
 lezijom distalno pri čemu obliteriše levu lateralnu komoru.Pacijentkinja hitno upućena na Neurohiruršku kliniku UKC Niš gde je operisana.Postoperativni tok
 protekao uredno nakon čega je planirano dalje lečenje i oporavak.
 Postduralnu punkcionu/postspinalnu glavobolju odlikuje je spektar diferncijalnih dijagnoza, usko povezanih ali različite terapijske strategije:
 meningitis,encephalitis,tenziona,laktaciona i cluster glavobolja,migrena,cerebralna venska tromboza (CVT),eklampsija,subduralni hematom,subarahnoidalna
 hemoragija i intrakranijalna masa.Postduralnu punkcionu/postspinalnu glavobolju uvek treba posmatrati kao moguću komplikaciju i razlog posturalne glavobolje,
 ali ne kao definitivnu dijagnozu posebno kod mlađe populacije- trudnice,gojazni i pacijenati nakon COVID-19. Incidenca tumora mozga opšte populacije je oko
 1% sa značajnim podatkom nespecifične kliničke prezentacije,glavobolja na koju se ne obraća pažnja i podatkom da je svaki tumor mozga maligni svojom
 lokalizacijom bez obzira na patohistološki karakter.Pravovremena,usmerena i ciljana dijagnostika i što ranije uvođenje simptomatske terapije uz definitivno
 zbrinjavanje postulat su u postduralnoj/postspinalnoj glavobolji.
 Ključne reči:regionalna anestezija,spinalni blok,trudnoća,porođaj,postduralna punkciona glavobolja,tumori mozga

Tijana Smiljković

30.06.2025.

Professional paper

CITOKINSKI PROFIL KAO DIJAGNOSTIČKI I PROGNOSTIČKI MARKER KOD KRITIČNO OBOLELIH PACIJENATA SA SEKUNDARNOM SEPSOM

 Uvod. U svrhu što boljeg razumevanja kompleksnog imunskog odgovora kod kritično obolelih i povređenih pacijenata sa sekundarnom sepsom
 ispitivani su brojni pro-inflamatorni i anti-inflamatorni medijatori sa često kontradiktornim rezultatima istraživanja. I dalje je u fokusu istraživanja
 uticaj osnovnog oboljenja koje je prouzrokovalo sepsu, kao i uticaj vrste mikrobiološkog uzročnika na imunski odgovor kritično obolelih i povređenih.
 Takođe se i dalje intenzivno proučava povezanost imunskog odgovora sa preživljavanjem ove populacije pacijenata.
 Cilj: Na osnovu nivoa pro- i anti- inflamatornih medijatora kod kritično obolelih pacijenata sa sekundarnom sepsom utvrditi da li se profil citokina
 razlikuje u odnosu na vrstu bakterijskog proutzrokovača i da se proceni prognostička vrednost u odnosu na ishod. Mera ishoda bila je bolnički
 mortalitet. 
Metode: Uzorci krvi za određivanje citokina uzeti su od 125 kritično obolelih pacijenata sa potvrđenom teškom sekundarnom sepsom porekla
 pankreatitisa, peritonitisa i teške traume, koji su primljeni na lečenje u hiruršku jedinicu intenzivne terapije. Određene su koncentracije pro
inflamatornih TNFα, IL1α, IL1β, INFµ, IL-6, IL-8, IL-12 р70, IL-17А, IP-10 INFᵧ- MCP-1, MIP1α и MIP1β i anti-inflamatornih medijatora IL-4, IL-10, IL-13,
 IL-27, IL-31 и IL-33 u tri vremenska perioda: na dan prijema-prvi dan, a potom trećeg i petog dana. Standardnim mikrobiološkim ispitivanjima
 određena je vrsta bakterijskog prouzrokovača. 
Rezultati: Značajne razlike u koncentracijama citokina u pogledu prirode bakterijemije ustanovili smo kod svih pro-inflamatornih i anti-inflamatornih
 citokina, osim IL-8, u trećem danu merenja. Najniže koncentracije citokina su izmerene kod pacijenata sa polimikrobnom hemokulturom.Jedini
 značajan prediktor letalnog ishoda u petom danu merenja bio je IL-17А, AUR ROC 0,665 (95% interval poverenja 0,519-0,791, р=0,034) sa
 sekundarnom sepsom kao komplikacijom peritonitisa. 
Zaključci: Prema vrsti bakterijskog prouzrokovača utvrdili smo da su najniže koncentracije citokina bile kod pacijenata sa polimikrobnom
 hemokulturom. IL-17A je dobar prediktor ishoda kod sekundarne sepse koja je nastala kao komplikacija peritonitisa. Niska koncentracija IL-17A kod
 pacijenata sa septičkim peritonitisom predviđa letalni ishod u prvom danu merenja. Nasuprot tome, koncentracije ostalih citokina korelirale su sa
 ishodom tek petog dana merenja i bile veće kod preživelih u odnosu na umrle. 
Ključne reči: citokini, sepsa, hemokulture, kritično oboleli, ishod

Snežana Đukić

30.06.2025.

Professional paper

“PRONE POSITION” U INTENZIVNOM LEČENJU PACIJENATA

 Uvod: Položaj na trbuhu, poznat kao prono položaj, podrazumeva postavljanje pacijenta u ležeći položaj sa licem okrenutim nadole. Najznačajnija i
 najčešće proučavana primena prono položaja je kod pacijenata sa akutnim respiratornim distres sindromom (ARDS), gde dolazi do teškog narušavanja
 oksigenacije pluća. Položaj na trbuhu omogućava ravnomerniju distribuciju ventilacije i smanjuje kompresiju zadnjih delova pluća usled težine srca i
 abdominalnih organa, čime se poboljšava razmena gasova i povećava oksigenacija. (1, 2) Višestruke randomizovane studije i metaanalize, potvrdile
 su da rana i produžena primena prono položaja može značajno smanjiti mortalitet kod pacijenata sa teškim ARDS-om. (3) Tokom pandemije COVID
19, ovaj položaj se dodatno afirmisao kroz tzv. "budni prono položaj" (awake proning), kod neintubiranih pacijenata sa hipoksemijom, kao
 neinvazivna mera za poboljšanje saturacije kiseonika. (4) 
SAŽETAK
 Glavni deo rada: Najvažnija indikacija za položaj na trbuhu je ARDS. Park I saradnici sproveli su metaanalizu 8 randomizovanih kontrolisanih studija
 sa preko 2000 pacijenata. Utvrđeno je da je prono položaj smanjio stopu smrtnosti sa 47% na 41%. Subanalize su pokazale da je duža primena prono
 položaja (>12 sati) i upotreba strategije zaštite pluća dodatno smanjila smrtnost, nije povećao učestalost kardiovaskularnih događaja ili ventilatorske
 pneumonije, ali je bio povezan sa povećanom učestalošću dekubitusa i dislokacijom endotrahealnog tubusa. (5) Položaj na trbuhu može pomoći u
 drenaži sekreta iz pluća, čime se smanjuje rizik od aspiracije i poboljšava čišćenje disajnih puteva. Sistematska pregledna studija i mrežna meta
analiza analiziraju različite telesne položaje u prevenciji VAP-a kod kritično obolelih pacijenata. Rezultati sugerišu da su polusedeći i prono položaji
 povezani sa smanjenjem incidencije VAP-a i smanjenjem mortaliteta u poređenju sa supinim položajem. (6) Prono položaj se koristi I u tretmanu
 intrakranijalne hipertenzije u neurologiji. U studiji Demira I saradnika prikazano je da produženi prono položaj ne povećava intrakranijalni pritisak
 tokom prvih 24 sata. Prono položaj se smatra bezbednim u uslovima adekvatne sedacije, neuromuskularne blokade i pažljivo podešene mehaničke
 ventilacije. (7)
 Sistemski pregled literature koji se fokusira na komplikacije povezane sa prono položajem tokom hirurških zahvata. Identifikovane su različite
 komplikacije, uključujući povrede oka, respiratorne probleme i hemodinamske promene, što naglašava značaj pažljivog pozicioniranja i monitoringa
 tokom operacija u prono položaju.(9) Kontraindikacije za prone poziciju obuhvataju sledeće: teške povrede kičme I grudnog koša, kardiovaskularni
 problem, trudnoća-posebno u kasnijim fazama, prekomerena telesna težina, abdominalne povrede, cirkulatorni I metabolički poremećaji… Izvođenje
 KPR-a u prono položaju predstavlja značajan izazov zbog otežanog pristupa grudnom košu i potencijalnog rizika od aspiracije. Sistematski pregled
 Jiang i saradnika (2022) obuhvatio je 29 slučajeva i 4 studije, upoređujući efikasnost KPR-a u prono i supin položaju. Rezultati sugerišu da KPR u
 prono položaju može biti efikasna opcija kada je okretanje pacijenta na leđa teško ili rizično. (10)
 Zaključak: Prono položaj je efikasan i bezbedan metod za poboljšanje oksigenacije i smanjenje smrtnosti kod pacijenata sa ARDS-om, naročito kada
 se primenjuje uz strategije zaštite pluća i kada traje duže od 12 sati dnevno. Ipak, uprkos brojnim prednostima, primena prono položaja nosi i
 određene izazove i dileme, posebno u pogledu bezbednosti, pravilnog monitoringa, mogućnosti izvođenja reanimacije, kao i rizika od povreda i
 dekubitusa.
 Ključne reči: prono položaj, ards, oksigenacija

Danijela Jakovljević

30.06.2025.

Professional paper

HIRURŠKO LEČENJE EMFIZEMA PLUĆA

 Uvod: Medikamentozna terapija je oslonac u lečenju emfizema pluća a hirurško lečenje jedna od metoda izbora u odabranim grupama pacijenata sa
 uznapredovalim emfizemom. Hirurške procedure koje imaju za cilj poboljšanje plućne funkcije, kvaliteta života i preživljavanja kod odabranih
 bolesnika sa emfizemom pluća su: bulektomija, hirurška redukcija plućnog volumena (LVRS) i transplantacija pluća.
 Pacijenti i metode: Urađena je retrospektivna studija, koja je uključila 58 pacijenata sa emfizemom pluća, koji su u toku desetogodišnjeg perioda
 operisani u našoj klinici i praćeni u dvogodišnjem postoperativnom periodu. Zabeležene kliničke karakteristike su FEV1 (forsirani ekspiratorni volumen
 u 1 sekundi), 6-minutni test hodanja (6-MWT), mMRC (modified Medical Research Council) skala za procenu stepena dispneje, indeks telesne mase
 (BMI) i kvalitet života pre i 6. 12 i 24 meseca nakon hirurške intervencije. Zabeležene su sve peri- i postoperativne komplikacije.
 Rezultati: Dobijeni rezultati pokazali su da je svih 58 pacijenta (100%) ostvarilo pozitivan ishod operacije. Kod 19 pacijenata učinjena je bulektomija,
 jednostrana LVRS kod 31, a sekvencijalna obostrana LVRS kod 8 pacijenata. Preovlađivao je muški pol (72,4%). Od 58 analiziranih osoba, skoro svi su
 bili aktivni ili bivši pušači.
 Nakon 6 meseci od operacije došlo je do statistički značajnih poboljšanja u vrednostima FEV1, 6MWT, MMRC, BMI, kvaliteta života sa konstantnim
 padom u 12 i 24 mesecu- najverovatnije zbog progresije HOBP ali su pacijenti i dalje imali značajno poboljšanje FEV1 (210mL/230mL/550mL).
 Prosečni porast parametra 6MWT po grupama 24 meseca od operacije (42,26m/48,61m/43,50m). Nakon operacije prosečni BMI ima trend porasta,
 postoji statistički značajan pad dispneje, 89,5% do 100% pacijenata nije koristilo steroidnu terapiju a 63,2% do 75% pacijenata su se izjasnili, da im je
 kvalitet života bolji ili mnogo bolji. Postoperativne komplikacije su bile: reoperacija (3,4%), srčana aritmija (51,6%), pneumonija (8,6%), subkutani
 emfizem (22,4%), ,,air lekage’’

7 dana (60%), koegzistirаjući kаrcinom plućа (1,72%), mortalitet (0%). Dužina hospitalizacije (9-13 dana, min 5 max
 30).
 Zaključak: U odabranoj populaciji pacijenata, operacija je dovela do značajnog poboljšanja parametara plućne funkcije, kapaciteta za vežbanje i
 kvaliteta života. Tokom perioda od 12 do 24 meseca postoperativno, klinička korist se postepeno smanjivala najverovatnije zbog progresije HOBP.
 Rezultati preoperativno sprovedenih ispitivanja mogli bi da doprinesu identifikaciji bolesnika koji će uz prihvatljiv hirurški rizik, imati korist od
 hirurškog lečenja.
 Кljučne reči: emfizem, operacija smanjenja zapremine pluća, bulektomija, HOBP

Slaviša Baščarević

30.06.2025.

Professional paper

PROMENE POKAZATELJA OKSIDACIONOG STRESA I ELEMENATA ANTIOKSIDACIONE ZAŠTITE U AKUTNOM KORONARNOM SINDROMU

Uvod: Oksidacioni stres, stanje neravnoteže između reaktivnih vrsta kiseonika i antioksidacione odbrane, igra značajnu ulogu u nastanku i razvoju
 akutnog koronarnog sindroma (AKS). Doprinosi nestabilnosti plaka, inflamaciji i disfunkciji endotela, što na kraju dovodi do rupture plaka i tromboze,
 obeležja AKS.
 Cilj: Cilj ovog rada bio je da se ispitaju promene u pokazateljima oksidacionog stresa- konjugovanih diena (CD), ukupnih hidroperoksida (TH),
 uznapredovalih oksidacionih produkata proteina (AOPP) i elemenata antioksidacione zaštite – koncentracije ukupnih tiola (TT), aktivnosti superoksid
 dismutaze (SOD) i glutation peroksidaze-3 usled akutne miokardne ishemije  u plazmi pacijenata sa ACS.
 Materijal i metode: Određivane su aktivnosti SOD, GPox-3,  i koncentracije CD, TH, AOPP i TT u plazmi kod 77 pacijenata sa AKS u i upoređene  sa
 vrednostima kod 33 zdrava dobrovoljna davaoca krvi.
 Rezultati: Koncentracija CD (p<0,0001), TH (p<0,0001) i AOPP (p<0,0001) je značajno povećana u plazmi pacijenata sa AKS. Koncentracija TT je bila
 nepromenjena (p=0,8859), aktivnost SOD je smanjena (p<0,0001), i povećana aktivnost GPox-3 (p<0,0001) u plazmi pacijenata sa AKS.
 Zaključak: Intenzitet oksidacionog stresa u plazmi u akutnom koronarnom sindromu je visok i ispoljava se povećanom oksidacionom modifikacijom
 lipida i proteina Nivo antioksidacione zaštite je nedovoljan da bi sprečio oksidacionu modifikaciju lipida i proteina u plazmi u akutnom koronarnom
 sindromu i predstavlja slab odgovor na povećani oksidacioni stres.
 Ključne reči: oksidacioni stres, antioksidaciona zaštita, akutni koronarni sindrom

Ilija Dragojević

30.06.2025.

Professional paper

KONTUZIJA MIOKARDA ČESTO ZABORAVLJENA DIJAGNOZA U TUPOJ TOTAKALNOJ TRAUMI - PRIKAZ SLUČAJA

Trauma predstavlja četvrti vodeći uzrok smrti u svetu.Saobraćajnim traumatizmom smatra se najčešćim(18-25%).Tupu torakalnu traumu ističe visok
 mortalitet(10-25% ukupnog trauma mortaliteta) na mestu nesreće ili u prvih 48h što se dovodi u vezu sa traumom miokarda – kontuzija miokarda i
 povredom velikih krvnih sudova.Kontuzija miokarda tzv. nagnječenje miokarda/„modrica srčanog mišića“ predstavlja nemogućnost adekvatne
 kontraktilne sposobnosti miokarda.Zastupljena je u oko 15% tupe torakalne traume, dok je fraktura sternuma u 10% slučajeva predstavljana kao
 glavni uzrok. Klinička prezentacija i simptomi zavise od mehanizma povređivanja i jačine primenjene sile, ali najčešće i najsličniji su akutnom
 koronarnom događaju-bol u grudima bez propagacije refraktoran na nitroglicerin,nedostatak daha,lupanje preskakanje srca uz nesvestice uz podatak
 tupe traume uvek zahtevaju intenzivan monitoring i trebaju nas uputiti na kontuziju miokarda dok se drugačije ne dokaže.
 Muškarac starosti 55 godina primljen je u intenzivnu negu nakon povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi prevrtanjem motornog vozila tokom
 radnog vremena kao vozač službe hitne pomoći. U momentu prijema svestan, komunikativan, orjentisan rekonstruiše događaj u potpunosti,navodi
 kratkotrajno pomućenje senzorijuma za trenutak nesreće ali bez pratećih subjektivnih tegoba u tom trenutku.Inicijalno hemodinamski
 normotenzivan, srčana radnja ritmična mirna tonovi tiši čujni, respiratorno stabilan žali se na osećaj nedostatka vazduha i bol u grudnom košu pri
 pokušaju dubokog udaha, bez drugih vidljivih povreda. Inicijalni EKG zapis srčana radnja tahikardna, prošireni QRS kompleksi u pravcu BLG.Nakon
 kraće obrade, simptomatske terapije i pripreme urađena je skener dijagnostika po protokolu za traumu – nalaz na endokranijumu, abdomenu i maloj
 karlici uredan dok na grudnom košu uočava se serijska fraktura prednjih okrajaka desno II-VIII rebra, levo II do IX rebra uz dislokaciju fragmenata od
 IV do VII rebra levo.znaci subkutanog emfizema levo. U perikardu znaci pneumoperikarda i pleuralni izliv do 20mm uz minimalni pneumotraks levo. U
 srednjem lobusu i anteriornom segmentu desnog gornjeg lobusa zone “ground glass”denziteta koje idu u prilog kontuziji.
 Po završenoj dijagnostici pacijent se žali na težinu u grudima i nelagodnost, monitorski verifikovana hipotenzija praćena izmenama u EKG zapisu u
 pravcu ST depresija u D1-2 AVL, V3-5 do 1mm. Obzirom da se radi o pacijentu bez prethodne kardiološke anamneze, bez anginoznih tegoba i bez
 ranije izmenjenog EKG zapisa odmah uzeti kardispecifični enzimi koji su pokazali desetostruki porast, uključena simptomatska terapija analgetici,
 antiaritmici i terapija za akutni koronarni dogadjaj.Pozvan internista u hitnu konsultaciju.Urađen ultrazvuk srca(UZ) gde se uočavaju segmentni
 ispadi u kinetici uz hipokineziju donjeg i lateralnog zida,ejekciona frakcija leve komore oko 50% sa minimalnim perikardnim izlivom do 12mm i
 raslojanjem perikarda.U daljem toku zbog postavljanja sumnje na akutni koronarni događaj urađena koronarografija,uredan nalaz sto ukazuje na
 kontuziju miokarda u sklopu tupe torakalne traume.Nakon 48h potpuna normalizacija EKG zapisa,kardiospecifičnih enzima i kliničkih tegoba.Pacijent
 u dobrom opštem stanju otpušten kući sa savetom za kontrolni UZ nakon mesec dana.
 Postavljanje dijagnoze kontuzije miokarda uz nespecifičnu simptomatologiju otežano je nedostatkom idealnog dijagnostičkog testaje teško.Ovo
 navodi na potrebu za razvojem protokola i algoritama pristupa pacijentu kada se posumnja na kontuziju miokarda uz širenje svesti o ovoj dijagnozi
 koja brzim, ciljanim i usmerenim delovanjem ima dobru prognozu i povoljan ishod za pacijenta.
 Ključne reči: tupa torakalna trauma, saobraćajni traumatizam, kontuzija miokarda, perikardni izliv, ultrazvuk srca

Slađana Mirić

30.06.2025.

Professional paper

DIJABETESNO STOPALO - NASTANAK, LEČENJE I KONTROVERZE

UVOD: Dijabetesno stopalo predstavljaju morfološke i strukturne promene koje nastaju kod dijabetičara kao posledica poremećaja u neuro-mišićnom,
 koštanom i vaskularnom sistemu stopala. Predstavlja „ničije dete“ današnjeg medicinskog sistema. Izučavanje i adekvatno lečenje dijabetesnog
 stopala predstavlja atraktivno područje za većinu lekara čime se značajno utiče na kvalitet života i zdravlje obolelog i njegove porodice. 
CILJ: Prikaz zastupljenosti uzroka dijabetesnog stopala u populaciji i raznovrsnost načina lečenja. 
SAŽETAK
 MATERIJALI I METODE: Istarživanje je sprovedeno u Kliničiko bolničkom centru „Bezanijska kosa“ na Odeljenju hirugije u periodu od januara
 2023.godine do januara 2025. godine. 
REZULTATI: U vremenskom periodu od 2 godine, pregledano je 570 pacijenata sa dijabetesnim stopalom kojima je postavljerna indikacija za
 operativno lecenje. Od ovog broja urađeno je 384 elektivne operacije. Od ukupnog broja najzastupljenije su bile suprakondilarne amputacije (219) a
 najmanje je urađeno dezartikulacija kuka (1). Proucavan je i uticaj pridruzenih bolesti ( dijabetes melitus, kardiološke bolesti) na tezinu klincke
 slike. 
ZAKLJUČAK: Uz našeg kliničkog iskustva, možemo da zaključimo da je najbolja mera lečenja – prevencija. Uspeh se može postići samo u slučaju da se
 uspori razvoj dijabetesne polineuropatije. Neopodno je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti sprovesti edukaciju lekara i pacijenata o prirodi bolesti, kao i
 o merama za sprečavanje njenog nastanaka. 
KLJUČNE REČI: dijabetesno stopalo, polineuropatija, amputacija, lečenje.

Jasna Gačić

30.06.2025.

Professional paper

EFEKAT TERAPIJE NEGATIVNIM PRITISKOM U LEČENJU NEKROTIZITAJUĆEG FASCITISA OPERATIVNE RANE NAKON HISTEREKTOMIJE – PRIKAZ SLUČAJA

Uvod: Nekrotizirajući fascitis je teška bakterijska infekcija mekih tkiva uključujući i fasciju koja se karakteriše obimnom destrukcijom tkiva. Rano
 prepoznavanje i agresivna terapija sistemskim antibioticima i hirurški debridman rane su standardni tretman. Brojni su dokazi o pozitivnom učinku
 sistema negativnog pritiska u lečenju komlikovanih infekcija rana uključujući nekrotizirajući fascitis.
 Prikaz bolesnika: Bolesnici starosti 46 godina učinjena je klasična histerektomija u cilju lečenja anemijskog sindroma zbog miomatozno izmenjene
 materice. U neposrednom postoperativnom periodu dolazi do razvoja infekcije operativne rane. Započet je antibiotski tretman na koji nije dobijen
 odgovor, dolazi do progresije infekcije i razvoja nekrotizirajućeg fascitisa prednjeg trbušnog zida. Učinjen je opsežan hirurški debridman rane, nakon
 čega je plasiran vakuum sistem u ranu. Isti je menjan nakon 72 sata, u tri navrata, uz postepeno zatvaranje operativne rane pojedinačnim šavovima
 kože i potkožnog masnog tkiva, bez šivenja fascije.
 Zaključak: Terapija negativnim pritiskom u lečenju infekcije operativne rane predstavlja efikasnu i pouzdanu metodu, značajno doprinosi bržem
 izlečenju i konačnom hirurškom zatvaranju rane. 
Ključne reči: nekrotizitajući fascitis, infekcija, rana, negativan pritisak, VAC.

Dragan Gačić

30.06.2025.

Professional paper

REZIDUALNI I RECIDIVANTNI HIPERPARATIROIDIZAM

Uvod Komplikacije se javljaju u svim vrstama hirurgije, pa i u hirurgiji paratiroidnih žlezdi (PTŽ). O rezidualnom hiperparatiroidizmu (HPT) govori se
 onda kada je do ponovne hiperprodukcije paratiroidnog hormona (PTH) praćene hiperkalcemijom došlo odmah ili u toku prvih 6 meseci nakon
 operacije, dok je kod recidivantnog HPT od prethodne operacije do pojave HPT prošlo 6 ili više meseci.
 SAŽETAK
 Cilj Prezentacija rezultata hirurškog lečenja rezidualnog i recidivantnog HPT pacijenata operisanih u Klinici za endokrinu hirurgiju, KCS, Beograd.
 Metode Sprovedena je retrospektivna studija koja je obuhvatila 30 pacijenata operisanih zbog rezidualnog ili recidivantnog HPT, u periodu od 2009.
 do 2020. godine, otkrivenih laboratorijskim analizama ili lokalizacionom dijagnostikom, a potvrđenih definitivnim patohistološkim (PH) nalazom.
 Podaci su dobijani uvidom u elekronsku bazu, istorijama bolesti i uvidom u definitvni PH nalaz. U studiji su analizirane sledeće varijable: pol, godine
 života, inicijalna operacija u sekundarnoj ustanovi, vreme proteklo od inicijalne operacije do reoperacije, lokalizaciona dijagnostika (UZ,
 scintigrafija), intraoperativni nalaz (adenom, hiperplazija, karcinom), lokalizacija PTŽ, udruženost sa operacijom štitaste žlezde, veličina, težina i
 volumen PTŽ, preoperativne i postoperativne vrednosti kalcijuma (Ca), fosfora (PO4) i PTH i njihovi međusobni odnosi, PH nalaz. Statističke hipoteze
 testirane su na nivou statističke značajnosti od 0,05.
 Rezultati Rezidualni i recidivantni HPT su se češće javljali kod žena u odnosu na muškarce (4:1), sa prosečnom starošću 57,5±13,7 godina.
 Najzastupljeniji simptomi su od strane muskulo-skeletnog sistema (86,7%), a pacijenti su podvrgavani operaciji samo PTŽ (56,7%) ili i štitaste žlezde
 (43,3%). Prosečno vreme od inicijalne operacije do reoperacije kod rezidualnog HPT bilo je 5,1 mesec, dok je kod recidivantnog iznosilo 59,8 meseci.
 Prosečna vrednost PTH pre operacije iznosila je 506,3 pg/ml (opseg, 88,0-2030,0), postoperativno 88,9 pg/ml (opseg, 3,0-913,0)(p<0,001). Vrednosti
 Ca preoperativno bile su u rasponu od 2,0-3,4 mmol/l, sa prosečnom vrednošću 2,8mmol/l, postoperativno od 1,7-3,0 mmol/l, sa prosečnom
 vrednošću 2,4mmol/l (p<0,001). Prosečne vrednosti PO4 pre operacije bile su 0,9 mmol/l (0,4-2,5), postoperativno 1,1 mmol/l (0,5-2,0)(p=0,007). U
 normalnoj poziciji nalazilo se 80% žlezdi. Nalazi UZ i scintigrafije bili su u korelaciji sa intraoperativnim nalazom u 63,3%, odnosno 73,3% pacijenata.
 Najčešći uzroci rezidualnog ili recidivantnog HPT bili su adenom i hiperplazija (70%:30%), uz prosečnu težinu PTŽ 424,6 mg (95%CI, 145,9-703,3),
 veličinu 2,3 cm (95%CI, 2,0-2,5) i volumen 1274,0 mm3 (95%CI, 814,3-1733,8).
 Zaključak Uprkos izuzetnom napretku u identifikaciji PTŽ, modalitetima preoperativne lokalizacione dijagnostike i hirurškom lečenju, rezidualni i
 recidivantni HPT se i dalje javljaju kao komplikacije nakon operacije HPT. Najsigurnije lečenje je uspešna inicijalna operacija. Poznavanje
 embriologije i anatomije paratiroidnih žlezdi i iskustvo hirurga su presudni za operativni uspeh tokom početne i reoperativne paratiroidne hirurške
 eksploracije. To podrazumeva i posedovanje operativne evidencije i histoloških izveštaja sa prethodnih operacija.
 Ključne reči: rezidualni HPT, recidivantni HPT, paratiroidni hormon, kalcijum, fosfor.

Saša Dimić

30.06.2025.

Professional paper

TRETMAN KOMINUTIVNIH PRELOMA PROKSIMALNE TIBIJE METODOM TRANSOSEALNE OSTEOSINTEZE

Uvod: Kominutivni prelomi proksimalnog okrajka golenjače predstavljaju pravi izazov lečenja ortopedskih hirurga jer se karakterišu narušavanjem
 arhitektoniike proksimalne tibijalne zglobne površine, lezijama meniskusa, čestim rupturama ukrštenih i bočnih ligamenata kolena. Sve ovo i pored
 svih preduzetih mera hiruškog lečenja, može ostaviti manje ili više trajne posledice na funkciju kolenog zgloba. Zato, pravilan odabir metode
 hiruškog lečenja, dobra preoperativna procena i priprema, bitan su faktor u postizanju dobrih postoperativnih funkcionalnih rezultata. 
Cilj rada: Analiza koštanog srastanja i funkcionalnog oporavka pacijenata sa kominutivnim prelomima proksimalne tibije primenom transosealne
 osteosinteze.
 Materijal i metode: Ova retrospektivno prospektivna studija je uključila 120 pacijenata i kliničke karakteristike pacijenata su procenjivane tokom
 desetogodišnjeg perioda evaluacije od 2011-2021 god. koristeći sledeće instrumente: Gustillo-Anderson, Shatzker i AO/OTA klasifikacione metode.
 Koštani rezultati srastanja su procenjivani koristeći Asociation of the study and application of the method of Ilizarov (ASAMI) protocol, Checketts
Otterburn klasifikacija (pojava infekcija oko igala aparata), Knee ROM, Kujala Score - za procenu prednjeg kolena i Visual Analog Scale (VAS).
 Prosečni funkcionalni oporavak je određen pomoću modifikovanog evaluacionog sistema po Karlstrom-Olerudu. Beležene su sve propratne
 komplikacije.
 Rezultati: Zabeležena je kompletna sanacija svih preloma. Ilizarovi aparati su mogli biti uklonjeni bez anestezije nakon 16 nedelja (prosečno 12-21
 nedelje) za tip IV preloma, a za tip V-VI 18 nedelja (prosečno 15-26 nedelja) nakon operacije. Prema ASAMI koštanim rezultatima imali smo
 devedeset tri odličnih (78%) rezultata, četrnaest (12%) dobrih, osam (6%) solidnih i 5 (4%) loših. Analiza podataka na temelju funkcionalnog
 evaluacijskog sistema po Karlstrom-Olerudu u ovom istraživanju pokazala je prosek od 24.7 nakon šest mjeseci, što predstavlja oporavak.
 Funkcionalni oporavak 12 meseci nakon operacije pokazao je zadovoljavajući oporavak sa prosečnom vrednosti do 27.7, gde je prosečna vrednost
 skora do 29.8 zabeležena na poslednjoj kontroli i ukazivala na dobar funkcionalni status. 
Zaključak: Transosealna osteosinteza po Ilizarovu je suveren metod tretmana kominutivnih preloma tibijalnog platoa bez obzira da li je unutrašnja
 fiksacija kontraindikovana ili ne.
 Ključne reči: Ilizarova tehnika, transosealna osteosinteza, funkcionalni rezultati, prelomi tibijalnog platoa, ASAMI. 

Ivica Lalić

30.06.2025.

Professional paper

REZULTATI HIRURŠKOG LEČENJA AKUTNE POVREDE DELTOIDNOG LIGAMENTA KOMONENTE PRELOMA TALOKRURALNOG ZGLOBA

 SAŽETAK
 SAŽETAK
 Uvod: Deltoidni ligament (DL) predstavlja složenu strukturu i najvažniji je medijalni stabilizator talokruralnog (TK) zgloba. Ruptura DL se
 dijagnostikuje kod 40% rotacionih preloma TK zgloba. Nepravilno lečenje rupture DL potencijalno dovodi do hronične nestabilnosti i posttraumatske
 artroze TK zgloba.Decenijama se hirurzi bore sa pitanjem da li je potrebno lečenje rupture DL kod akutnih preloma TK zgloba. Značajan broj tehnika
 je preporučen za lečenje rupture DL.
 Cilj :Da procenimo uspeh – ishod operativnog lečenja akutne rupture DL udružene sa prelomom TK zgloba uzimajući u obzir klinički i radiološki nalaz.
 Materijal i metode: Analiza je umerena na ispitivanje rezultata 32 pacijenata oba pola sa aktuelnom rupturom DL i prelomom TK zgloba lečenih u
 periodu od 2019. do 2022. god. na Klinici za Ortopedsku hirurgiju i traumatologiju Univerzitetskog Kliničkog centra Srbije u Beogradu.. 
Rezultati: Svi radiografski parametri koji su bili kontrolisani nakon jedne do tri godine lečenja bili su u okviru normalnih graničnih vrednosti,
 definisane za svaki parametar.Objektivni klinički nalaz je sa najvećom verovatnoćom odličan a sa znatno manjom verovatnoćom umeren
 nakonhirurškog lečenja preloma maleolusa i akutne rupture DL
 Diskusija: Smatralo se da je redukcija preloma lateralnog maleolusa ključni element u lečenju preloma TK zgloba.Istorijski gledanoto se postiže
 fiksacijom preloma sa ili bez ligamentne stabilizacije.I danas postoji kontraverze u pogledu određivanja nestabilnosti, optimalne tehnike fiksacije.
 Kod preloma TC zgloba udruženi sa rupturom DL potreba za hirurškim lečenjemakutne rupture kolateralnog unutrašnjeg ligamenta je uvek predmet
 debate.
 Zaključak: Imperativ u lečenju je da se uspostavi normalna anatomija i postigne stabilnostTC zgloba.Posledice mogu biti značajne, uključujući
 hroničnu nestabilnost, rani osteoartritis i rezidualni bol.Na osnovu rezultata zaključili smo da je hirurško lečenje akutne rupture DL korisno u
 smanjenju stope malredukcije.

Dejan Tabaković

30.06.2025.

Professional paper

KARCINOM TELA MATERICE - PREPORUKE U LEČENJU

Uvod: Karcinom tela materice predstavlja najčešći malignitet ženskog reproduktivnog trakta, sa najvećom incidencijom u populaciji razvijenih
 zemalja. Nastanak ove bolesti povezan je sa faktorima rizika kao što su gojaznost, hormonski disbalans, metabolički sindrom, uz značajan doprinos
 genetskih predispozicija. Iako se u većini slučajeva otkriva u ranoj fazi, biološka heterogenost tumora zahteva sve precizniju dijagnostiku i
 individualizovan terapijski pristup.
 Glavni deo rada
 Savremeni principi dijagnostike i lečenja karcinoma endometrijuma oslanjaju se na integraciju kliničkih, histopatoloških i molekularnih parametara.
 Prema klasifikaciji TCGA, tumori se svrstavaju u četiri molekularne grupe: POLE-ultramutirani, mikrosatelitska nestabilnost (MMRd), p53-abnormalni i
 NSMP (nespecifičan molekularni profil). Revidirana FIGO klasifikacija iz 2023. godine dodatno unapređuje stadiranje uključivanjem molekularnih
 obeležja – npr. tumori sa p53 abnormalnostima sada se klasifikuju kao stadijum IIC bez obzira na invaziju miometrijuma, dok se POLEmut tumori
 svrstavaju u stadijum IA zbog izuzetno povoljne prognoze.
 Hirurško lečenje ostaje temelj terapije, pri čemu se preferiraju minimalno invazivne metode (laparoskopija, robotska hirurgija), posebno kod
 pacijentkinja sa bolešću niskog rizika (stadijum IA, endometrioidni tip, gradus 1–2, bez ili sa fokalnom LVSI). U tim slučajevima, limfadenektomija
 može biti izostavljena. Kod pacijentkinja sa bolešću srednjeg rizika (stadijum IB G1–G2 ili stadijum IA G3, bez nepovoljnih molekularnih faktora)
 preporučuju se pelvična limfadenektomija ili mapiranje sentinel limfnih čvorova, uz razmatranje adjuvantne brahiterapije. Pacijentkinje sa bolešću
 visokog rizika (stadijum IB G3, svi p53-abnormalni tumori, neendometrioidni histološki tipovi – serozni, klarocelularni, karcinosarkomi) zahtevaju
 radikalniji pristup, uključujući sistemsku paraaortalnu limfadenektomiju i adjuvantnu kombinovanu terapiju (radioterapija i hemioterapija).
 Hormonska terapija rezervisana je za ER-pozitivne tumore kod žena koje žele očuvanje fertiliteta.
 Zaključak: Uvođenje molekularne klasifikacije predstavlja suštinsku promenu u paradigmi dijagnostike i lečenja karcinoma tela materice. Njena
 primena omogućava preciznu raspodelu pacijentkinja, selekciju optimalne terapije i dugoročno unapređenje onkoloških ishoda. Standardizacija
 molekularnog testiranja, stručno usavršavanje kadra i saradnja sa referentnim centrima predstavljaju ključne faktore za implementaciju
 personalizovanog pristupa u kliničku praksu.
 Ključne reči: karcinom tela materice; molekularna klasifikacija; FIGO 2023; lečenje.

Lazar Nejković

30.06.2025.

Professional paper

KLINIČKA EFIKASNOST PRIMENE MEDIKAMENTOZNOG PREKIDA TRUDNOĆE U PRVOM TRIMESTRU U GINEKOLOŠKO-AKUŠERSKOJ KLINICI „NARODNI FRONT“ U BEOGRADU

 Uvod: Prekid trudnoće se može uspešno izvršiti kako hirurškim, tako i medikamentoznim procedurama. Obe opcije za rani prekid trudnoće su
 prihvatljive, ali se mogu razlikovati u kliničkoj efikasnosti, prihvaćenosti među pacijentkinjama i ceni, te odluka o tome koji metod je najpogodniji
 često nije jednostavna. Cilj ove studije je da pokaže efikasnost, ishode i prihvatljivost primene medikamentoznog prekida trudnoće korišćenjem
 mifepristona i misoprostola na ginekološko-akušerskoj klinici “Narodni front“.
 Materijal i metode: Sprovedena je prospektivna studija u periodu od januara 2023. do januara 2024. godine. Demografski, medicinski i klinički podaci
 dobijeni su iz istorija bolesti pacijentkinja. Podaci su analizirani korišćenjem IBM SPSS Statistics 22 statističkog paketa, deskriptivne statistike, t
testa i neparametarskih testova. 
Rezultati: Studija je obuhvatila ukupno 734 pacijentkinje. Od ukupnog broja, pacijentkinja, kod 601 pacijentkinje izvršen je prekid trudnoće
 dilatacijom i kiretažom materične duplje, a kod 133 pacijentkinje primenjen je medikamentozni metod prekida trudnoće. Procenat komplikacija je
 bio manji kod pacijentkinja kod kojih je primenjen medikamentozni metod prekida trudnoće, u odnosu na grupu pacijentkinja kod kojih je učinjena
 kiretaža materične duplje. Sa druge strane, pokazana je bolja prihvaćenost kiretaže u odnosu na medikamentozni način prekida trudnoće među
 pacijentkinjama koje su bile uključene u istraživanje (65,7% vs. 34,3%). 
Zaključak: Medikamentozni način prekida trudnoće korišćenjem mifepristona i misoprostola je siguran i efikasan način prekida trudnoće u prvom
 trimestru, povezan sa manjim brojem komplikacija. Međutim, u odnosu na medikamentozni prekid trudnoće, prekid trudnoće dilatacijom i kiretažom
 je bio prihvaćeniji metod među pacijentkinjama koje su bile ukljućene u ovu studiju. U svakom slučaju, neophodna je pažljiva evaluacija i selekcija
 pacijentkinja za medikamentozni način prekid trudnoće.
 Ključne reči: medikamentozni abortus, mifepriston, misoprostol, dilatacija i kiretaža

Bobana Ivanovič

30.06.2025.

Professional paper

ISPITIVANJE UTICAJA ŽIVOTNOG STILA NA PRIMARNU DISMENOREJU

Uvod: Dismenoreja predstavlja često ginekološko stanje koje pogađa oko 45-90% žena. Prema podacima Svetske Zdravstvene Organizacije i do 90%
 mladih devojaka starosti 10-20 godina ima neki oblik dismenoreje. Danas se pod dismenorejom podrazumeva širi pojam koji se može manifestovati od
 nelagodnosti pa do jakog bola po tipu spazma u maloj karlici (porekla uterusa) sa radijacijom u donji deo leđa koji je često praćen drugim
 simptomima, kao što su znojenje, glavobolja, mučnina, povraćanje, dijareja i drhtavica. Kod nekih žena dismenoreja izaziva relativan diskomfor dok
 kod nekih dovodi do ozbiljnog narušavanja kvaliteta života, odsustva sa posla, iz škole, socijalno povlačenje i dr. I pored jako visokog procenta žena
 koje se suočavaju sa ovim problemom, velika većina ne posećuje lekara, nedovoljno je ispitana i samim tim neadekvatno lečena.
 Cilj: Cilj ove studije bio da se utvrdi povezanost različitih elemenata stila života, ponašanja i navika na pojavu i težinu primarne dismenoreje.
 Materijal i metode: Ova prospektivna studija sprovedena je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici u
 šestomesečnom periodu. Studija je podrazumevala anketiranje studentinja svih smerova Medicinskog fakulteta. Kriterijumi za uključivanje u studiju
 su bili: starost ≥18 godina i srpski kao maternji jezik. Kriterijumi za isključivanje iz studije su bili: dokazana ginekološka oboljenja, psihička i
 hronična oboljenja koja mogu biti uzrok tegoba sličnih dismenoreji, odbijanje učestvovanja ili popunjavanje manje od 90 % upitnika. Opštim
 upitnikom su prikupljeni socioepidemiološki podaci, lična, porodična i ginekološka anamneza kao i životne navike u smislu ishrane, fizičke aktivnosti,
 konzumacije cigareta i alkohola kao i navika vezanih za san. Ispitaice su takođe popunjavale Skalu simptoma dismenoreje (Dysmenorrhea Symptom
 Interference Scale) – DSI kojom se ispituje uticaj simptoma dismenoreje na svakodnevno funkcionisanje i kvalitet života. DSI skor varira od 1 (blage
 tegobe) do 9 (izražene tegobe i oštećen kvalitet života).
 Rezultati: U studiju je bilo uključeno 350 studentkinja koje su u proseku imale 20,58 +/- 1,97 godina života. Najveći broj ispitanica je imao regularne
 menstrualne cikluse, bez prethodnih trudnoća, dok je hormonsku kontracepciju koristio mali procenat ispitanica. Naše ispitanice nisu imale veoma
 izražene simptome dismenoreje (prosečni DSI skor 2,45 +/- 0,96 dok je 7,44% ispitanica imalo DSI≥4). Regresiona analiza je pokazala da je viši DSI
 skor povezan sa pušenjem, kratkim snom i lošim kvalitetom sna, neredovnom ishranom sa samo jednim do dva obroka na dan naročito ako je doručak
 više od dva sata nakon buđenja kao i činjenicom da isitanica jede više kada je sama i u miru, konzumacijom crvenog mesa i slatkiša kao i gubitkom
 više od 10kg u poslednjih 5 godina. S druge strane, DSI skor je bio niži kod ispitanica koje više jedu kada su u društvu i kod onih koje konzumiraju
 sveže povrće. 
Zaključak: Rezultati studije su pokazali da stil života, ponašanja i navike mogu uticati na pojavu i intenzitet dismenoreje. 
Ključne reči: dismenoreja, životni stil, pušenje, fizička aktivnost, ishrana

Dejan Mihajlović

30.06.2025.

Professional paper

IZAZOVI U TERAPIJI I DJAGNOSTICI VIRUSNIH HEPATITISA KOD IMUNOSUPRIMIRANIH OSOBA

SAŽETAK
 SAŽETAK
 Procenjuje se da oko 22 % osoba koje su primale neku od imunosupresivnih terapija (IS) bilo zbog automimunih, malignih oboljenja nakon
 transplantacije solidnih organa su imale neko oštećenja jetre S druge strane, preegzistentno prisustvo virusnih infekcija jetre (primarno
 hepatotorpnim virusima, hepatitisa B, D i E) često dovodi egzarcerbacije bolesti jetre kod primene IS terapije ili u stanjima imunosupresije. Dobro je
 poznato, da se u stanjima imunosupresije hronična HBV infekcija može reaktivirati i dovesti do razbuktavanja hepatitisa. Pravovremena primena
 antivirusne terapije može reduprediti ovaj hepatiitis a time i omogućiti primenu neophodne imunosupresivne terapije. Za razliku od monoinfekcije
 HBV, koinfekcija HBV/HDV je retko opisana u kontekstu reaktivacije kod imunosupresije. Međutim opisano je par slučajeva udružene HDV infekcije sa
 autoimunim hepatitisom i to najčešće u kontekstu terapije pegilovanim interferonom. Saznanja o postojanju hronične HEV infekcije u stanjima
 imunodeficijencije naročito kod primalaca transplantiranih organa bilo bubrega ili jetre je prvi put objavio Kamar sa saradnicima 2008, uz podatak da
 više od 66% primalaca solidnih organa razvija hroničnu, uglavnom asimptomatsku HEV infekciju uzrokovanu genotipom 3, ređe genotipom 4 HEV
 virusa. Primarna prezentacija HEV infekcije često je udružena sa ekstrahepatičnim manifestacijama uključujući neurološke, nefrološke, hematološke
 i 
imunoposredovane manifestacije. Stanje imunosupresije sa sobom nosi i dijagnostičke probleme jer pojedini dijagnostički testovi uglavnom
 serološki, koji su bazirani na detekciji specifičnih antitela na pojedine virusne antigene može biti odloženo ili odsutno u stanjima imunosupresije što
 dodatne komplikuje pravovremeno prepoznavanja i dijagnostikovanje hroničnih virusnih hepatitisa. Tako je važan dijagnostički markere akutne HEV
 infekcije detekcija anti HEV IgM antitela. Kada se testiraju ova antitela komercijalno dostupnim testovimas enzitivnost je preko &gt; 97% kod
 imunokompetentnih osoba ali ta senzitivnost pada na 80-85% kod imunosuprimiranih – zato je neophodno testiranje na prisustvno HEV RNK u ovoj
 populaciji. Pravovremeni i ciljani skrining na markere virusnih infekcije jetre jedan od imperativa u planiranju IC terapije i lečenju i monitoringu
 imunosupresivnih stanja.
 Ključne reči: virusni hepatitisi, imunosupresija, HBV DNK, HEV RNK

Ksenija Bojović

30.06.2025.

Professional paper

ZNAČAJ INICIJALNOG ODNOSA NEUTROFILA I LIMFOCITA I TROMBOCITA I LIMFOCITA KAO MARKERA TEŽINE KLINIČKE SLIKE PACIJENATA OBOLELIH OD COVID-19

 Uvod: COVID-19 predstavlja inflamatornu bolest koja varira od asimptomatske do teške kliničke slike. Rano prepoznavanje pacijenata sa povećanim
 rizikom od progresije bolesti značajno je za dalji tok lečenja. Odnos neutrofila i limfocita (NLR), kao i odnos trombocita i limfocita (PLR),značajni su
 kao pokazatelji sistemskog inflamatornog odgovora. Cilj: Cilj studije je utvrditi prediktivnu ulogu inicijalnog odnosa neutrofila i limfocita (NLR)
 trombocita i limfocita (PLR) u proceni težine kliničke slike kao i daljem toku lečenja pacijenata obolelih od COVID-19. Materijal i metode:
 Sprovedena je retrospektivna studija kod hospitalizovanih pacijenata obolelih od COVID-19 u KBC Priština- Gračanica, u periodu od početka
 pandemije do jula 2021. godine. Dijagnoza COVID-19 je potvrđivana pozitivnim PCR testom kojim je detektovana nukleinska kiselina iz uzorka
 nazofaringealnog brisa. U odnosu na težinu kliničke slike pacijente smo podelili na pacijente sa teškom i lakšom kliničkom slikom. Analizirali smo
 Ne/Ly i Tr/Ly u odnosu na ostale laboratorijske parametre. Za testiranje hipoteze o razlici učestalosti korišćen je χ² i Mann Whitney test i Spermanov
 koeficijent korelacije. Kriterijum za statističku značajnost je p<0.005. Rezultati: Istraživanje je sprovedeno kod 634 pacijenta, starosne dobi od 18
 do 93 godine (prosečna vrednost 57,4 ± 15,9 godina), pacijenti muškog pola bili su statistički značajno stariji. Većina pacijenata(71,8%) lečena je na
 opštem odeljenju, dok je kod 28,2% došlo do razvoja teške kliničke slike koja je zahtevala lečenje u jedinici intenzivne nege (JIN).Inicijalni
 laboratorijski parametri pokazali su značajno povišene vrednosti neutrofila, C-reaktivnog proteina (CRP), aspartat aminotransferaze (AST), glikemije i
 kreatin kinaze (CK) kod pacijenata sa težom kliničkom slikom. Pacijenti sa blažom kliničkom slikom imali su više vrednosti limfocita, trombocita,
 ukupnih proteina i albumina u odnosu na pacijente sa težom kliničkom slikom. Odnos neutrofila i limfocita (Ne/Ly) na prijemu je pozitivno korelirao
 sa sledećim parametrima: starost, broj leukocita,neutrofila, CRP, GGT, LDH, glikemija i CK. S druge strane, uočena je negativna korelacija između
 odnosa Ne/Ly i vrednosti limfocita i albumina na prijemu.Odnos trombocita i limfocita (Tr/Ly) na prijemu pokazao je pozitivnu povezanost sa
 vrednosću leukocita, neutrofila, trombocita, kao i sa vrednostima CRP-a i glikemije. Negativna povezanost je zabeležena između Tr/Ly sa
 vrednostima limfocita i albumina. Zaključak: Odnosi neutrofila i limfocita i trombocita i limfocita na prijemu mogu pomoći u proceni razvoja teže
 kliničke slike pacijenata obolelih od COVID-19, ali ne samostalno, kao izolovani pokazatelji već zajedno sa ostalim kliničkim parametrima. 
Ključne reci: COVID-19; laboratorijski parametri; klinička slika

Jelena Aritonović Pribaković

30.06.2025.

Professional paper

POVEZANOST KOAGULACIONOG STATUSA I KONCENTRACIJE PROINFLAMATORNIH CITOKINA KOD PACIJENATA SA COVID-19 INFEKCIJOM

Uvod: COVID-19 infеkcija jе visoko zarazno multisistеmsko oboljеnjе oboljеnjе uzrokovano SARS-CoV-2 virusom. Ulazak SARS-CoV-2 virusa u ćеlijе
 pokrеćе imunološki odgovor domaćina, koji podrazumеva aktivaciju nеkoliko zaštitnih putеva. Prе svеga, dolazi do produkcijе značajnе količinе
 proinflamatornih citokina i pojavе hipеrinflamacijе odnosno citokinskе olujе. Rezultati preliminarnih istraživanja sprovedenih na početku pandemije
 COVID-19 pandemije ukazivali su na postojanje značajne korelacije između koncentracije proinflamatornih citokina i vrednosti parametara koji
 odražavaju koagulacioni status ovih bolesnika. 
Cilj rada: Opšti cilj ovog istraživanja bio jе da sе ispita prеdiktivni značaj proinflamatornog i antiinflamatornog citokinskog profila na koagulacioni
 status bolеsnika sa COVID-19 infеkcijom hospitalizovanih u Kliničko bolničkom cеntru Kosovska Mitrovica.
 Metode rada: Istraživanjе jе sprovedeno kao panеl studija koja prеdstavlja kombinaciju kohortnе i studijе prеsеka, a kojе jе realizovano u Kliničko
 bolničkom cеntru Kosovska Mitrovica tokom drugog talasa obolеvanja od COVID-19 u pеriodu od jula do sеptеmbra 2020 godinе. Istraživanjеm su bili
 obuhvaćеni bolеsnici sa dijagnozom COVID-19 potvrđеnom tеhnikom lančanе polimеrizacijе, oba pola, stariji od 18 godina. Pored različitih socio
demografskih podataka, od bolesnika sa COVID-19 infekcijom jе prikupljana i krv za potrеbе analiziranja odrеđеnih laboratorijskih i biohеmijskih
 paramеtara kao i za potrеbе analizе citokinskog profila. Merenje koncentracije proinflamatornih i antiinflamatornih citokina vršeno je pomoću
 protočnog fluocitometra u Cеntru za biomеdicinskе naukе, laboratoriji za imunologiju i biologiju ćеlijе na Mеdicinskom fakultеtu u Foči, Rеpublika
 Srpska. Merene su koncentracije sledećih citokina: IL-2, IL-4, IL-5, IL-6, IL-9, IL-10, IL-13, IL-17A, IL-17F, IL-21, IL-22, IFN-γ i TNF--α.Podaci su
 analizirani u korisničkom pakеtu SPSS Windows, vеrzijе 19. Korеlacija izmеđu varijabli jе tеstirana upotrеbom Spearman-ovog koеficijеnta
 korеlacijе. 
Rezultati: Studijom je obuhvaćеno 113 bolеsnika koji su sе tokom 2020. godinе lеčili u Zdravstvеnom cеntru Kosovska Mitrovica sa dijagnozom COVID
19. Prosеčna starost obolеlih bila jе 58,15±13,50 godina (srеdnja vrеdnost ± standardna dеvijacija (SD)). Osobе muškog pola činilе su vеćinu 79
 (69,9%) obolеlih. Uočеna jе značajna srеdnjе jaka nеgativna korеlacija D-dimеra sa IL-5 (r=-0,277; p=0,010) i pozitivna korеlacija D-dimеra sa IL-6
 (r=0,223; p=0,038). Korеlacija izmеđu aRTT-a i IFN-γ bila jе značajna nеgativna i jaka (r=-0,537; p=0,003). Fibrinogеn (r=0,258; p=0,033) i trombociti
 (r=0,189; p=0,047) su značajno pozitivno slabo korеlirali sa IL-17F. 
Zaključak: Porеmеćaji koagulacionе kaskadе i hipеrkoagulacija krvi su važni aspеkti patogеnеzе COVID-19 infеkcijе. Stoga su laboratorijski paramеtri
 koji ukazuju na porеmеćajе u procеsu koagulacijе krvi, posеbno D-dimеr i fibrinogеn, važni prognostički prеdiktori kod pacijеnata. Rеzultati našе
 studijе ukazuju da su vrеdnosti D-dimеra i fibrinogеna u očеkivanoj korеlaciji sa vrеdnostima pojedinih proinflamatornih citokina.
 Ključne reči: COVID-19 infekcija, proinflamatorni citokini, D-dimer, fibrinogen.

Milica Milentijević

30.06.2025.

Professional paper

DIJAGNOSTIČKI PROBLEMI KOD PACIJENATA SA KARCINOMOM BRONHA- PRIKAZ SLUČAJA

Uvod: Karcinom bronha, naročito u svojim ređim histološkim oblicima, može predstavljati ozbiljan dijagnostički izazov, ne samo zbog atipične
 prezentacije, već i zbog ograničenja u dostupnosti savremenih dijagnostičkih metoda. Kašnjenje u verifikaciji dijagnoze direktno utiče na terapijsku
 strategiju i prognozu pacijenata. Cilj ovog rada je prikazati dijagnostičke poteškoće kod pacijenta sa jasno izraženim kliničkim i radiološkim znacima
 bronhogenog karcinoma, kod koga je postavljanje konačne patohistološke dijagnoze prolongirano zbog neslaganja patologa i tehničkih ograničenja.
 Prikaz slučaja: Pacijent star 60 godina, sa pušačkim stažom od 40 paklo/godina i kliničkim simptomima kašalj, zamaranje, malaksalost i krv u stolici.
 Pacijent ser leči od Adenokarcinoma kolona, a u cilju procene stejdžinga učinjena je grafija grudnog koša na kojoj je uočena tumorska senka u
 gornjem desnom režnju. Učinjena je bronhoskopija, a zatim, zbog nereprezentativnosti materijala i rebronhoskopija. Biopsijski materijal je poslat
 patološkoj službi i postavljena je dijagnoza suspektnog Adenokarcinoma, međutim, preciznija dijagnoza nije određena zbog nedostatka
 imunohistohemijskih bojenja. Urađena je revizija patološkog nalaza u ustanovi višeg ranga, ali bez definitivne potvrde. Konačna dijagnoza
 postavljena je tek nakon 247 dana, kada je u drugoj ustanovi višeg ranga konačno postavljena dijagnoza retke forme nesitnoćelijskog karcinoma
 bronha.
 Zaključak: Ovaj slučaj osvetljava kompleksnost dijagnostike retkih tumora disajnih puteva i ističe značaj dostupnosti savremenih dijagnostičkih
 metoda (imunohistohemija, molekularne analize). Takođe ukazuje na potrebu bolje saradnje između ustanova i i potrebu za opremanjem
 patohistoloških laboratorija savremenim dijagnostičkim metodama. Kod pacijenata sa klinički očiglednim karcinomom, odsustvo patohistološke
 potvrde ne sme dovesti do prolongiranog čekanja na terapiju. Obezbeđivanje brže dostupnosti naprednih dijagnostičkih metoda i uspostavljanje
 jasnih protokola za obradu nespecifičnih nalaza ključno je za pravovremeno lečenje.
 Ključne reči: karcinom bronha, dijagnostičke poteškoće, dostupnost savremenih metoda

Slaviša Kostić

30.06.2025.

Professional paper

KARDIOVASKULARNE BOLESTI KOD STARIH

 Starenje je kompleksan biološki, psihološki i socijalni fenomen koji se manifestuje kroz progresivno smanjenje funkcionalnih kapaciteta organizma.
 Životni vek se na globalnom nivou povećava, te imamo sve veći broj starih koji obolevaju od kardiovaskularnih bolesti.
 SAŽETAK
 Učestalost koronarne bolesti se povećava sa starenjem. Promene na krvnim sudovima su difuzne, sa kalcifikatima i češćom zahvaćenošću glavnog
 stabla leve koronarne arterije. Kod starijih je češće zastupljen akutni koronarni sindrom bez ST elevacije nego infarkt miokarda sa ST elevacijom.
 Teže je otkriti bolest jer je smanjena aktivnost starijih, imaju atipičnu prezentaciju, s dispneom kao glavnim simptomom. Terapiju koronarne bolesti
 treba prilagoditi većem broju komorbiditeta. Pacijenti preko 75 godina imaju dvostruko veći mortalitet tokom akutnog infarkta miokarda (češća
 srčana insuficijencija, šok, reinfarkt, kao i hronična bubrešna insuficijencija, šlog i ostali komorbiditeti).
 Učestalost srčane insuficijencije raste sa godinama starosti (1-2% opšte populacije, 10% kod starijih od 80 godina). Dijagnoza se postavlja teže jer se
 usled fiziološkog procesa starenja mnogi ograničavajući simptomi javljaju i u odsustvu srčane slabosti. Kod oko polovine pacijenata postoje simptomi
 srčane insuficijencije uz ehokardiografski nalaz očuvane ili blago redukovane sistolne funkcije. 
Arterijska hipertenzija se nalazi kod više od 50% osoba starijih od 65 godina i skoro 80% kod starijih od 80 godina, dok se kod opšte populacije javlja u
 oko 30%. Kod starijih srećemo povećanje perifernog vaskularnog otpora, smanjenu aktivnost simpatičkog nervnog sistema, smanjenje sentitivnosti
 beta receptora i smanjenu aktivnost sistema renin-angiotenzin-aldosteron. Starenje uzrokuje strukturne i funkcionalne promene na velikim
 arterijama koje se manifestuju redukcijom njihove komplijanse. Zbog toga kod starijih najčešće srećemo izolovanu sistolnu hipertenziju, znatno
 češće u urbanim, nego ruralnim sredinama. Kod starijih se češće sreće pseudohipertenzija - zbog aterosklerotičnih promena nije moguća kompresija
 brahijalne arterije pa se mere značajno veće vrednosti sistolnog krvnog pritiska. Kod starijih je česta posturalna hipotenzija. Izbor lekova treba
 prilagoditi riziko faktorima, oštećenju ciljanih organa i pridruženim kardiovaskularnim i ne-kardiovaskularnim bolestima koje su česte kod starih.
 Najčešća valvularna mana kod starih je senilna kalcifikovana aortna stenoza se sreće kod 21-26% starijih od 65 godina i čak kod 48% starijih od 85
 godina. U njenom nastanku glavnu ulogu igraju degenerativni procesi i hronična inflamacija, ako i prisutni faktori rizika (hipertenzija, diabetes,
 hiperholesterolemia, pušenje). U lečenju poslednjih godina kod starih primat preuzima transkateteraka implantacija aortne valvule (TAVI procedura).
 Učestalost javljanja atrijalne fibrilacije je 5% kod starijih od 65 godina. Njenoj pojavi doprinose ateroskleroza koronarnih arterija, valvularne mane,
 hipertenzija i dijabetes, koji su češći kod starijih. Rizik od moždanog udara raste sa 7.3% kod osoba između 60 i 69 godina, na 30.8% kod osoba
 starosti 80-89 godina. Zbod toga je veoma važna primena peroralne antikoagulantne terapije.
 Zaključak: Kod starijih osoba, kardiovaskularne bolesti su vodeći uzrok smrtnosti, a njihova prevencija i pravovremeno lečenje putem modifikacije
 faktora rizika, adekvatne terapije i zdravih životnih navika ključni su za poboljšanje kvaliteta života i dugovečnosti.
 Ključne reči: Starost, koronarna bolest, srčana insuficijencija, arterijska hipertenzija, aortna stenoza, atrijalna fibrilacija.

Marija Stević

30.06.2025.

Professional paper

TERAPIJSKI PRISTUP OSTEOARTROZAMA

 Artroze su česte, primarno ne zapaljenske, hronične, sporo napredujuće bolesti zglobova, sa najčešćom lokalizacijom na zglobu kolena koje su i
 glavni uzrok hronične onesposobljenosti.
 SAŽETAK
 Osteoartritis je degenerativno oboljenje zglobova čije su glavne karakteristike oštećenje I
 gubitak zglobne hrskavice, zgušnjavanje kosti neposredno ispod hrskavice ( subhondralna kost) i hipertrofija kosti na rubovima zgloba.
 Zbog toga što do sada ni jedan primenjen farmakološki agens nije pokazao zadovoljavajuće rezultate u zaustavljanju artrotičnog procesa ili
 prevenciji bolesti, lečenje osteoartroza (OA) je uglavnom usmereno ka suzbijanju simptoma, očuvanju kvaliteta života i očuvanju funkcije zgloba.
 Specifično i efikasno lečenje osteoartroza, još uvek je relativno ograničeno i predmet je daljih istraživanja.
 Cilj lečenja osteoartritisa (OA) je ublažiti bol i smanjiti gubitak fizicke funkcionalnosti pacijenta. Terapija se sastoji od nefarmakoloških mera,
 farmakoterapije i hirurgije. Mada nefarmakološki pristup predstavlja osnovu lečenja OA, farmakoterapija je važan dodatak lečenju. Lekovi koji se
 primenjuju u ovoj bolesti, mogu se davati per os, topikalno ili intraartikularno. Kamen temeljac u farmakoterapiji OA čine neopioidni analgetici.
 Analgetici i nesteroidni
 antiinflamatorni lekovi (NSAIL) su efikasni u suzbijanju bolnih kriza u OA. Kod težih formi OA koje su indikovane za hirurško lečenje, ova grupa lekova
 je manje efikasna. Intraartikularna primena kortikosteroida nije uvek dovonlja za suzbijanje simptoma, a njihova česta ponovljena primena se ne
 preporučuje, zbog mogućeg štetnog dejstva na zglobnu hrskavicu. Hirurško lečenje je važno kod teških oštećenja zglobova u OA i neuspeha ostalih
 oblika lečenja. Pored simptomatskih lekova u lečenju OA, primenjuju se i ,,antiartrotični’’ lekovi i ,,strukturomodulatori’’ hrskavice ili
 hondroprotektori.
 Poslednjih godina, brojne studije pokušavaju novim metodama ispitivanja da procene protektivno delovanje ovih lekova na hrskavicu. Nove metode
 lečenja osteoartroze, treba da zaustave kataboličke procese u osteoartrotičnoj hrskavici inhibicijom produkcije interleukuna 1, azot oksida i
 stimulisanjem faktora inhibicije metaloproteaza.
 Danas i u budućnosti, cilj lečenja osteoartroza je da stimulira anaboličke procese u hrskavici primenom faktora rasta (TGF… ) i da u izlečenju defekta
 hrskavice koristi bikompatibilni matriks, usadjivanjem kompetentnih ćelija, naročito hondrocita radi neosinteze matriks  hijaline hrskavice.
 Ključne reči: osteoartroza, hijalina hrskavica, zglob

Zlatica Mirković

30.06.2025.

Professional paper

KT SKOR TEŽINE BOLESTI KAO PREDIKTOR MORTALITETA KOD HOSPITALIZOVANIH COVID-19 PACIJENATA

Uvod: Kompjuterizovana tomografija (KT) grudnog koša je značajna radiološka metoda u dijagnostikovanju COVID-19, planiranju lečenja i proceni
 odgovora na primenjenu terapiju. KT skor ili indeks težine bolesti (eng. Computed Tomography Severity Score Index-CTSS) se smatra korisnim
 sredstvom u proceni obima zahvaćenosti pluća inflamatornim promenama, što može pomoći u predviđanju smrtnog ishoda kod obolelih.
 Cilj rada: Ispitati ulogu KT skora težine bolesti na prijemu u zdravstvenu ustanovu u predikciji letalnog ishoda kod pacijenata obolelih od COVID-19.
 Metode rada: Ovom studijom obuhvaćeno je 176 pacijenata sa potvrđenom infekcijom SARS-CoV-2 koji su hospitalizovani u Kovid bolnici Kliničko
bolničkog centra Kosovska Mitrovica od jula 2020. do marta 2022. godine. Svi ispitanici su na prijemu bili upućivani na pregled kompjuterizovanom
 tomografijom grudnog koša. Određivanjem KT skora težine bolesti utvrđivan je procenat pluća zahvaćenih COVID-19 pneumonijom i oblik bolesti
 (blagi, umeren i težak). Praćenjem ishoda bolesti sagledana je prognostička uloga inicijalnog KT pregleda grudnog koša.
 Rezultati: Najveći broj ispitanika je imao umereni oblik bolesti. Uočava se značajna razlika u distribuciji plućne inflamacije, sa jednostranom i
 perifernom lokalizacijom promena koje su najčešći nalaz kod blagog oblika pa sve do obostranih promena koje zahvataju veću površinu pluća kod
 teških oblika bolesti. Najučestalije promene viđene inicijalnim KT pregledom su senke izgleda „mlečnog stakla“, dilatirani krvni sudovi i
 konsolidacije. 
Zaključak: Vrednosti ukupnog KT skora veće od 17 su odličan diskriminatorni kriterijum letalnog ishoda kod pacijenata obolelih od COVID-19. Pomoću ovog načina skorovanja
 stepena plućne inflamacije viđene kompjuterizovnom tomografijom na prijemu u zdravstvenu ustanovu može se predvideti ishod bolničkog lečenja. Sveobuhvatnim
 sagledavanjem pacijenta na prijemu može se izvršiti adekvatna klinička procena i samim tim primena odgovarajućih terapijskih protokola u lečenju COVID-19.
 Ključne reči: COVID-19, kompjuterizovana tomografija grudnog koša, KT skor težine bolesti, smrtni ishod.

Aleksandra Milenković

30.06.2025.

Professional paper

KVALITET ŽIVOTA SLEPIH I SLABOVIDIH

 Uvod: Slepilo je najteži oblik vidne nesposobnosti, kada je ostatak vida na boljem oku manji od 0,05 (3/60- broji prste na tri metra) pa sve do gubitka
 osećaja za svetlo. U kategorije slepih lica spadaju i osobe čije je vidno polje suženo na manje od 10 stepeni oko tačke fiksacije, nezavisno
 od vidne oštrine. Slabovidost je lakši stepen vidne nesposobnosti, sa ostatkom vida na boljem oku između 0,3 i 0,05 (3/60) ili suženje vidnog polja na
 20 stepeni oko tačke fiksacije. 
SAŽETAK
 Cilj našeg istraživanja je procena kvaliteta života u uzorku populacije slepih i slabovidih osoba. 
Metod: Istraživanje po dizajnu studije preseka je sprovedeno na populaciji slepih i slabovidih osoba koji su članovi Saveza slepih u Republici Srbiji
 (RS). Studijom su obuhvaćene 324 slabovide i slepe osobe širom RS. Naime, metodom slučajnog izbora (preko kompjuterskog
 listinga) bila su izabrana 11 udruženja slepih i slabovidih osoba od ukupno 45 čiji su članovi učestvovali u ovom istraživanju. Istraživanje je
 sprovedeno u periodu od početka marta do kraja juna 2023. godine.  Kao instrument za prikupljanje podataka kreiran je upitnik koji je autor osmislio
 posebno za ovo istraživanje. Upitnik se sastojao iz 96 pitanja. 
Prvi deo upitnika se sastojao od grupe pitanja koja su se odnosila na sociodemografske karakteristike ispitanika (14 pitanja) i podatke o vidu (33
 pitanja). Drugi deo upitnika ispitivao je kvalitet života povezan sa vidom, naime u drugi deo
 upitnika inkorporirana je NEI VFQ-25 skala (National Eye Institute: Visual function questionnaire 25) koja je podeljena u 12 subskala (domena) koje se
 odnose na ispitivanje: opšteg zdravlja, vida uopšte,  bola u oku, poteškoća u aktivnostima povezanim sa vidom na blizinu, poteškoća u aktivnostima
 povezanim sa vidom na daljinu, ograničenja u socijalnom funkcionisanju zbog problema sa vidom,  mentalnih zdravstvenih problema zbog vida,
 funkcionalnog ograničenja usled problema sa vidom,  zavisnosti od drugih osoba zbog problema sa vidom, poteškoća u vožnji, poteškoća sa kolornim
 vidom  i poteškoća sa perifernim vidom. 
Rezultati: Ovom studijom je obuhvaćeno 324 ispitanika, 46% ispitanika muškog i 54% ispitanika ženskog pola. Prosečna starost ispitanika bila je 50,86
 ± 17,56 godina (srednja vrednost ± standardna devijacija (SD)). Većina ispitanika je prijavila da živi u gradu (49,1%), u dvočlanoj
 (23,8%) ili tročlanoj porodici (25,3%), da je završila zanat ili srednju školu (62,0%) i da ima mesečna primanja 20.000-50.000 dinara (66.4%). Većina
 ispitanika je navela da je u braku ili vanbračnoj zajednici (49,4%), sa dvoje dece (35,5%) ili bez dece (36,7%). Većinski ispitanici su
 prijavili da ne konzumiraju cigarete (57,7%) i alkohol (53,7%) i uglavnom vode sedentarni način života (31,8%).
 Zaključak: Postoji potreba za pravovremenim i adekvatnim lečenjem osoba sa slabim vidom, kao i za zalaganjem za uspostavljanje odgovarajućih i
 funkcionalnih rehabilitacionih službi. Kvalitet života, koji meri ukupan uticaj bolesti na pojedinca, bio je nizak kod osoba sa slabovidošću i slepilom.
 Usluge za osobe sa slabim vidom, koje uključuju rehabilitaciju, omogućiće sveobuhvatnu brigu o vidu i time poboljšati njihov kvalitet života.
 Ključne reči: Slepi, slabovidi, kvalitet života.

Mirjana Virijević

30.06.2025.

Professional paper

MODIFABILNI FAKTORI RIZIKA ZA KOGNITIVNO OŠTEĆENJE

 Uvod: Demencija je u ovom veku jedan od najznačajnijih svetskih izazova, zbog ogromnog opterećenja koji stavlja pred sisteme zdravstvene zaštite.
 Stoga je veoma važno identifikovati faktore rizika za demenciju kako bi se ova bolest prevenirala u ranoj fazi. Neke studije su pokazale asociranost
 između sindroma demencije i nekoliko sociodemografskih, medicinskih i lifestyle varijabli. Neke od njih se ne mogu modifikovati kao što su starenje,
 ženski pol i genetski faktori, dok se druge mogu modifikovati kao što su niži nivo edukacije, trauma mozga, pušenje, prekomerna konzumacija
 alkohola, hipertenzija, dijabetes melitus, kardiovaskularni faktori itd.
 SAŽETAK
 Ciljevi istraživanja: Cilj našeg istraživanja je bio ispitivanje asociranosti određenih potencijalnih faktora rizika i kognitivnog oštećenja kod starih
 osoba. 
Metodologija: U našem istraživanju smo koristili studiju preseka. Ispitanici su bili korisnici dva doma za stare u Beogradu, „Voždovac“ i „Bežanijska
 Kosa“. Semistrukturirani upitnik je korišćen za prikupljanje podataka o sociodemografskim karakteristikama (starost, pol, bračni status, nivo
 obrazovanja), medicinskoj istoriji (hipertenzija, atrijalna fibrilacija, srčana insuficijencija, cerebrovaskularna bolest, dijabetes melitus tip 2, povišen
 holesterol u krvi, teška povreda glave) i stilu života (pušenje i alkoholizam). Kognicija je procenjivanja srpskom verzijom Mini Mental testa (MMSE 
Mini Mental State Examination).Učesnici su kategorisani kao dementni (grupa sa demencijom) i kognitivno normalni (kontrolna grupa) prema MMSE
 skoru. Granične vrednosti MMSE skora za kognitivno oštećenje su korigovane u odnosu na nivo edukacije. Prevalencija demencije je procenjivana
 deskriptivnom statistikom. Značajnost razlike procenjivana je korišćenjem Studentovog t-testa za kontinuirane varijable i χ2 testa za kategorijalne
 varijable. Podaci o identifikovanim faktorima rizika povezanim sa demencijom predstavljeni su kao odnos šansi (OR) sa odgovarajućim intervalom
 poverenja od 95% (95%CI).
 Rezultati: Naša studija je identifikovala sledeće faktore rizika za demenciju: Niži nivo edukacije (OR=2,46; 95%CI=1,73-3,52), atrijalna fibrilacija
 (OR=4,24; 95%CI=1,61-11,16), cerebrovaskularna bolest (OR=2,39; 95%CI=1,22-4,67), dijabetes melitus tip 2 (OR=2,03; 95%CI=1,10-3,75) i zloupotreba
 alkohola (OR=2,14; 95%CI=1,05-4,34).
 Zaključak: Niži nivo edukacije, atrijalna fibrilacija, cerebrovaskularna bolest, dijabetes melitus tip 2 i alkoholizam predstavljaju faktore rizika za
 demenciju. Svi navedeni faktori rizika su modifabilni. Intervenisanjem na ovim faktorima, možemo redukovati rizik za nastanak demencije ili
 modifikovati njen klinički tok.
 Ključne reči: demencija, faktori rizika, domovi za stare, Beograd

Romana Petrović

30.06.2025.

Professional paper

PSIHOSOCIJALNE INTERVENCIJE KOD ADOLESCENATA SA POREMEĆAJEM PONAŠANJA

Uvod: Poremećaje ponašanja karakteriše ponavljajući i postojani obrazac disocijalnog, agresivnog ili prkosnog ponašanja koji krši prava drugih ljudi,
 društvene norme ili pravila prilagođena uzrastu. Ova grupa poremećaja je ozbiljnija od tipičnog adolescentnog buntovništva, nestašluka i prkosa, a
 agresivno i nedruštveno ponašanje prelazi granice tipične za uzrast deteta. Problemi u ostvarivanju prijateljskih odnosa i ne retko izolovanost zbog
 osećanja odbačenosti od strane zdravih vršnjaka stvaraju začarani krug i teškoće u društvenoj integraciji ovakve dece. Primenom dostupnih i
 savremenih psihosocijalnih pristupa postižu se terapijski ciljevi i promena ponašanja adolescenta prema društveno prihvatljivim oblicima ponašanja.
 Psihosocijalne intervencije su u vezi sa pozitivnim zdravstvenim ishodima i društvenom integracijom, što je od primarnog značaja za adolescente sa
 poremećajem ponašanja. Usmerene su na adolescenta, porodicu i okolinu i uključuju strukturisana savetovanja, individualni rad, rad sa porodicom,
 psihoterapiju i prevenciju recidiva. Psihosocijalne intervencije su ključne u lečenju poremećaja ponašanja s obzirom na to da još uvek ne postoji
 efikasan farmakoterapijski tretman.
 Cilj: Cilj rada je da se analiziraju novija istraživanja kako bi se ispitao značaj i efekat psihosocijalnih intervencija u tretmanu poremećaja ponašanja i
 dati pregled terapijskih opcija za lečenje poremećaja ponašanja kod adolescenata.
 Metod: Uvid u literaturu je izvršen pregledom elektronskih baza podataka (PubMed/MEDLINE, ScienceDirect i Google Scholar). Upotrebljene su
 ključne reči: conduct disorders, challenging behaviors, disruptive behaviors, aggressive behaviors, prevalence, and treatment. Pregledom su
 obuhvaćena istraživanja (doktorske disertacije, pregledni radovi, metaanalize, članci i knjige) koja se odnose na dijagnostičke i terapijske protokole
 poremećaja ponašanja objavljenih u poslednjih deset godina.
 Rezultati: Pregledom stručne i naučne literature možemo zaključiti da struka jasno preporučuje psihosocijalne intervencije kao prvi izbor lečenja
 poremećaja ponašanja. U terapijskom pristupu koristi se i farmakoterapija ali ne kao prvi ili jedini terapijski modalitet. Lekovima se najčešće
 redukuje agresivnost i razdražljivost jer navedeni simptomi često otežavaju primenu psihosocijalnih intervencija. Psihosocijalne intervencije osim
 individualnog rada s adolescentom zahtevaju i uključivanje porodice. Neke od psihosocijalnih intervencija u terapiji poremećaja ponašanja kod
 adolescenata su: funkcionalna porodična terapija, obuka roditeljskog upravljanja, pozitivni roditeljski program, multisistematska terapija i tretmani
 utemeljeni na kognitivnom pristupu. U različitim studijama pokazana je veća efikasnost kognitivno-bihejvioralne terapije u odnosu na druge
 psihoterapije u tretmanu poremećaja ponašanja. Efekti kognitivno zasnovanih tretmana značajno smanjuju agresivna ponašanja u kući, školi i društvu
 u celini.
 Zaključak: Poremećaj ponašanja je jedan od najdominantnijih poremećaja u dečjoj i adolescentnoj psihijatriji, kako po učestalosti pojave tako i u
 odnosu na rane i kasne posledice koje sa sobom nosi. Kod velikog broja dece i adolescenata poremećaj ponašanja u odrasloj dobi napreduje u
 antisocijalni poremećaj ličnosti, što predstavlja dalje opterećenje za društvo u celini. Upravo iz tog razloga je veoma važno rano prepoznavanje i
 lečenje poremećaja ponašanja u pedijatrijskoj populaciji.
 Ključne reči: adolescenti, poremećaj ponašanja, tretman poremećaja ponašanja, psihosocijalne intervencije

Maja Davidović

30.06.2025.

Professional paper

VEZA IZMEĐU POREMEĆAJA LIČNOSTI I NASILJA: IZAZOVI ZA FORENZIČKU PSIHIJATRIJU

Uvod: Nasilje kao socijalni i pravni fenomen ima višestruke uzroke i posledice, a njegova povezanost sa poremećajima ličnosti predstavlja
 kompleksan izazov za forenzičku psihijatriju. Poremećaji ličnosti, naročito antisocijalni poremećaj ličnosti i psihopatija, značajno doprinose riziku od
 nasilnog ponašanja i počinjenja krivičnih dela. Razumevanje ove veze ključno je za preciznu dijagnostiku, procenu rizika i odgovarajuću intervenciju
 u okviru pravosudnog sistema.
 Glavni deo: Antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD) karakteriše se trajnim obrascem nepoštovanja društvenih normi i prava drugih, impulzivnošću i
 nedostatkom empatije, što često dovodi do nasilničkog i kriminalnog ponašanja. Psihopatija, iako nije zvanična dijagnoza u dijagnostičkim
 priručnicima, smatra se teškim oblikom ASPD-a i uključuje dodatne interpersonalne i afektivne deficite kao što su manipulativnost, površne emocije i
 odsustvo griže savesti. Neurobiološki nalazi pokazuju disfunkcije u ključnim regijama mozga, posebno u amigdali i prefrontalnom korteksu, što
 rezultira smanjenom kontrolom impulsa i emocionalnom regulacijom, a samim tim i sklonosti ka agresivnom ponašanju.
 Socijalni i razvojni faktori, kao što su traume i zlostavljanje u detinjstvu, takođe igraju značajnu ulogu u etiologiji poremećaja ličnosti povezanih sa
 nasiljem. Ovi faktori, zajedno sa genetskim predispozicijama, doprinose formiranju obrazaca ponašanja koji povećavaju rizik od počinjenja nasilnih
 dela.
 Forenzička psihijatrija suočava se sa nizom izazova u proceni i tretmanu ovih pacijenata. Precizna dijagnostika je otežana zbog manipulativnog i
 proračunatog ponašanja koje karakteriše ove poremećaje, dok klinička evaluacija uračunljivosti i motivacije zahteva multidisciplinarni pristup i
 upotrebu standardizovanih instrumenata za procenu psihopatije i rizika od recidiva.
 Terapijski odgovori na poremećaje ličnosti povezane sa nasiljem su ograničeni. Psihoterapija često nailazi na otpor kod ovih pacijenata zbog njihovog
 nedostatka motivacije za promenu i manipulatvnog stava, dok farmakološki tretmani uglavnom služe za kontrolu impulzivne agresije i pratećih
 simptoma. Uspeh intervencija u velikoj meri zavisi od ranog prepoznavanja i kontinuiranog praćenja pacijenata, kao i integracije socijalnih i
 psihijatrijskih mera.
 Zaključak: Veza između poremećaja ličnosti i nasilnog ponašanja predstavlja složen problem za forenzičku psihijatriju, koji zahteva integrisani
 pristup. Razumevanje neurobioloških, psiholoških i socijalnih faktora omogućava bolje procene rizika i efikasnije upravljanje ovim pacijentima.
 Ključna je pravovremena dijagnostika i multidisciplinarna saradnja kako bi se smanjio rizik od nasilja, zaštitilo društvo i unapredili tretmanski ishodi.
 Ključne reči: poremećaji ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti, psihopatija, nasilje, forenzička psihijatrija.

Anita Milanović

30.06.2025.

Professional paper

ANALIZA OČEKIVANIH ISHODA POTENCIJALNO KLINIČKI ZNAČAJNIH INTERAKCIJA KOD PSIHIJATRIJSKIH PACIJENATA

 Uvod:Jedan od najznačajnijih neželjenih dejstava psihotropnih lekova koji se mogu ispoljiti pri interakciji sa drugim lekovima je depresija centralnog
 nervnog sistema. Jaka sedacija kao posledica aditivnog efekta lekova sa sedativnim svojstvima predstavlja ozbiljan problem, naročito kod starijih i
 slabih pacijenata, jer može dovesti do padova ili povreda.Iako se često smatra slabijim i manje značajnim neželjenim efektom psihijatrijskih lekova,
 hipotenzija može biti opasna, a naročito treba biti oprezan kod starijih ljudi. Ona predstavlja aditivni rezultat kombinacije lekova koji imaju
 hipotenzivne efekte, na primer, kombinacija antidepresiva i diuretika, ACE inhibitora itd.
 Cilj ovog istraživanja je da se analiziraju mogući očekivani ishodi potencijalnih značajnih interakcijado kojih može doći primenom politerapije u
 lečenju psihijatrijski oboljenja. 
Metod rada: Podaci koji su analizirani prikupljani su iz istorija bolesti pacijenata koji su hospitalizovani na Klinici za psihijatrijske bolesti “Dr Laza
 Lazarević” u Beogradu u periodu od godinu dana, tokom 2022. godine. 
Rezultati: Najčešći mogući klinički ishod potencijalnih interakcija između lekova Lexicomp® i Medscapes® baze je depresija CNS-a. Dok je prema
 Epocrates® bazi podataka najčešći klinički ishod interakcija bio antiholinergički efekat, depresija CNS-a je bila na drugom mestu. Redosled
 učestalosti ostalih mogućih kliničkih ishoda nije se u velikoj meri razlikovao među bazama, pa su tako prema Lexicomp® i Epocrates® bazi na trećem
 mestu bili kardiovaskularni efekti koji mogu dovesti do promena u krvnom pritisku, frekvenciji i ritmu rada srca.
 Zaključak: Ishodi interakcija zavise od lekova koji stupaju u interakcije, tako da se podaci dobijeni u drugim istraživanjima razlikuju međusobno.
 Tako npr. kod nekih je najviše zastupljena sedacija, zatim produženje QT intervala i hepatotoksičnost, dok je kod drugih najizraženiji
 antiholinergički efekat i produženje QT intervala. Od kliničkog značaja je pratiti u realnom vremenu ishod interakcija, t, mogućnost pojave
 neželjenih evekata interakcija lekova na osnovu preporuka dobijenih pretragom baza podataka lekova.
 Ključne reči: klinički značajne interakcije, psihotropni lekovi, ishodi interakcija

Anica Ranković

30.06.2025.

Professional paper

NAJČEŠĆE INTERAKCIJE LEKOVA KOD PSIHIJATRIJSKIH PACIJENATA NA INTEZIVNIM NEGAMA

Uvod:Psihijatrijski pacijenti hospitalizovani na jedinicama intenzivne nege predstavljaju jednu od najosetljivijih grupa u kliničkoj praksi, kako zbog
 težine osnovne bolesti, tako i zbog kompleksnih farmakoterapijskih režima. Kod ovih pacijenata često je neophodna istovremena primena
 psihofarmaka – uključujući antipsihotike, antidepresive, anksiolitike i stabilizatore raspoloženja – zajedno sa lekovima koji se rutinski koriste u
 terapiji somatskih oboljenja koja zahtevaju intenzivno lečenje, kao što su antibiotici, antikoagulansi, kardiovaskularni lekovi, analgetici i sedativi.
 Kombinovana primena ovih lekova značajno povećava rizik od potencijalno opasnih interakcija, koje mogu dovesti do neželjenih efekata, produženja
 hospitalizacije, dodatnih intervencija, pa čak i letalnog ishoda.
 Cilj ovog istraživanja je bio da se identifikuju najčešće klinički značajne interakcije lekova kod psihijatrijskih pacijenata lečenih na odeljenjima
 intenzivne nege, kao i da se proceni njihov uticaj na tok i ishod lečenja. 
Metod:Istraživanje je sprovedeno kao retrospektivna analiza medicinske dokumentacije pacijenata koji su u periodu od 24 meseca bili hospitalizovani
 u jedinici intenzivne nege Klinike za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević” u Beogradu. U obzir su uzeti podaci o primenjenim terapijama i
 neželjenim efektima koji su mogli biti povezani s interakcijama lekova. Identifikacija i klasifikacija interakcija vršena je pomoću validiranih
 farmakoloških baza podataka, a klinički značaj interakcija procenjivan je prema kriterijumima ozbiljnosti i verovatnoće nastanka.
 Rezultati su pokazali da su najčešće interakcije bile povezane sa kombinacijom antipsihotika (haloperidol, risperidon, olanzapin) i lekova koji utiču
 na QT interval (makrolidni antibiotici, antiaritmici). Takođe, identifikovane su brojne farmakokinetičke interakcije koje uključuju CYP3A4 i CYP2D6
 enzime, što je naročito izraženo kod istovremene primene antipsihotika, psihostabilizatora i antidepresiva sa antibioticima. 
Zaključak ovog istraživanja ukazuje na urgentnu potrebu za unapređenjem sistema monitoringa lekova kod psihijatrijskih pacijenata u intenzivnoj
 nezi, kao i za uvođenjem obavezne farmakološke provere terapije pri svakom uvođenju novog leka. Optimalno upravljanje farmakoterapijom u
 ovakvim uslovima zahteva kombinaciju znanja iz psihijatrije, farmakologije, intenzivne medicine i kliničke farmacije, kako bi se obezbedila
 bezbednost pacijenata i poboljšali klinički ishodi.
 Ključne reči: interakcije lekova, psihijatrijski pacijenti na intezivnoj nezi

Ljiljana Simić

30.06.2025.

Professional paper

EMOCIONALNO PROCESUIRANJE I ALEKSITIMIJA U FUNKCIONALNIM NEVOLJNIM POKRETIMA

Uvod: Funkcionalni nevoljni pokreti (FNevP) predstavljaju grupu poremećaja pokreta koji nisu u saglasnosti sa ustanovljenim kliničkim
prezentacijama usled različitih patofizioloških procesa. FNevP dugo su nazivani „psihogenim“ neurološkim poremećajima, upućujući na psihološku
osnovu bolesti.
Cilj rada:Cilj ovog istraživanja je ispitivanje aleksitmije i izmenjenog emocionalnog procesuiranja kod bolesnika sa FNevP, kao i faktora koji
doprinose razvoju aleksitmije.
Materijal i metode: Studija je sprovedena na Klinici za neurologiju UKCS. Uključeno je ukupno 40 bolesnika, 21 bolesnik sa dijagnozom FNevP i 19
bolesnika sa „organskim“ nevoljnim pokretima (ONP), tj. sa različitim formama izolovane distonije. Psihijatrijske i opšte kognitivne karakteristike
analizirane su korišćenjem brojnih skala (LEC-5, PHQ-9, HDRS, HARS, SDQ-20, NMSQ, MMSE). Za procenu aleksitmije korišćena je Alexithymia Toronto
Scale sa 20 pitanja (TAS-20). Statistička obrada obuhvatala je standardne metode: deskriptivna statistika, χ2 test, Studentov t‐test, Man-Whitney U
test, bivarijantna korelaciona analiza.
Rezultati: Pacijenti sa FNevP u odnosu na ONP su imali statistički značajno više skorove na skali za aleksitmiju TAS-20 (ukupni skor i podskorovi za
DDF i DIF). Takođe, bolesnici sa FNevP su sa značajno većom učestalošću (47,6%) postizali kriterijum aleksitimije (TAS-20 n>61). Pokazana je
povezanost različitih psihijatrijskih simptoma (anksioznosti, depresivnosti, apatije, nemotornih smetnji) sa stepenom težine aleksitmije u obe
ispitivane grupe. Dodatno, psihijatrijski komorbiditeti, dominantno depresivni poremećaji, kao i viši skorovi psihijatrijskih skala su zabeleženi kod
obolelih od FNevP u odnosu na ONP.
Zaključak: Naši rezultati ukazuju da polovina obolelih sa FNevP ima aleksitmiju, kao i da značajan broj pacijenata ima psihijatrijske komorbiditete i
psihijatrijske simptome što naglašava kompleksnost poremećaja emocionalnog procesuiranja u funkcionalnim neurološkim poremećajima.
Ključne reči: funkcionalni nevoljni pokreti, aleksitmija, depresija, psihijatrijski poremećaji

Vladan Trajković

30.06.2025.

Professional paper

GLAVOBOLJE KOJE SE PRIPISUJU AKUTNOM MOŽDANOM UDARU

Uvod: Akutni moždani udar (AMU) je treći uzrok smrti u svetu, a prvi u našoj sredini. Pored toga što ima tako visoku smrtnost, AMU je bolest sa
najvećim stepenom invaliditeta u odnosu na sve druge neurološke bolesti. Različiti tipovi moždanog udara praćeni su glavoboljama, koje su često prvi
i/ili kardinalni znak, često i životno ugrožavajućih cerebrovaskularnih bolesti.
Glavni deo: Iako značajna većina pacijenata sa glavoboljom ima benignu etiologiju, lekari koji leče te pacijente moraju postaviti tačnu dijagnozu i
potvrditi ili isključiti ozbiljno stanje, kao u slučaju AMU (1). Glavobolje koje se pripisuju AMU obuhvataju akutni ishemijski moždani udar, tranzitorni
ishemijski atak, intrakranijalnu i subarahnoidalnu hemoragiju, a nalaze se u grupi glavobolja koje se pripisuju kranijalnim ili cervikalnim vaskularnim
poremećajima, prema Međunarodnoj klasifikaciji glavobolja iz 2018. godine (2). Temeljno proučavanje karakteristika glavobolja koje se pripisuju
AMU može pomoći u ranoj identifikaciji pacijenata sa kritičnim MU uz optimalno i blagovremeno lečenje. Stoga, proučavanje karakteristika
glavobolje koja se pripisuje AMU i njegovih prediktora može doprineti poboljšanju ishoda (3). Posebnu pažnju treba obratiti na akutnu glavobolju, sa
karakterom „udara groma“, koja svoj vrhunac dostiže za samo par sekundi, a neretko je jedini ili dominirajući znak u kliničkoj slici. Ovakva
glavobolja je u 55% sličajeva okcipitalna i obostrana i tada upućuje na subarahnoidalnu hemoragiju (4)
Glavobolja koja se pripisuje drugom tipu hemoragijskog MU, intrakranijalnoj hemoragiji, najčešće se javlja u isto vreme sa drugim simptomima.
Praćena je neurološkim ispadima, mučninom, povraćanjem i poremećajem svesti. Evolucija, kvalitet, intenzitet i lokalizacija ove glavobolje zavise od
veličine, lokalizacije i evolucije krvarenja u parenhimu mozga (5). Akutni ishemijski moždani udar je daleko češći od predhodna dva, hemoragijskog
tipa, ali je glavobolja kod ovog tipa AMU ređa i kreće se od 7,4% do 34%, dok je kod tranzitornog ishemijskog ataka nešto veća, 26% – 36% (6). Mlađi
bolesnici i osobe sa migrenom imaju značajno veću učestalost glavobolje nakom ishemijskog AM (7,8). Može se javiti pre, tokom ili nakon drugih
simptoma, brzo dostiže vrhunac do umerenog intenziteta, mnogo češće stezajućeg od probadajućeg, žarežeg ili pulzirajućeg karaktera. Ova
glavobolja javlja se ipsilateralno sa infarktom mozga i pogoršava se sa pogoršanjem vaskularnog poremećaja. U mnogim od navedenih stanja, kao što
je ishemija ili hemoragija, glavobolju maskiraju fokalni znaci i/ili gubitak svesti (1,6) .
Zaključak: Glavobolje koje se pripisuju AMU imaju različite karakteristike u zavisnosti od tipa moždanog udara i drugih faktora. Poznavanje
karakteristika glavobolja i prepoznavanje vremenske udruženosti istih sa drugim simptomima i znacima omogućuje brzo postavljanje tačne dijagnoze
vaskularne bolesti i rano započinjanje adekvatnog lečenja. Dakle, dobro poznavanje glavobolja ima važnu ulogu u ranoj dijagnozi, terapiji i
sprečavanju potencijalno teško onesposobljavajućih neuroloških posledica nakon AMU.
Ključne reči: Glavobolje, Akutni moždani udar

Nenad Milošević

30.06.2025.

Professional paper

CD3 IMUNOPOZITIVNOST EPIKARDNOG MASNOG TKIVA KOD PACIJENATA SA I BEZ KORONARNE BOLESTI SRCA

Uvod: Epikardno masno tkivo predstavlja specifičan masni depo između površine miokarda i visceralnog lista perikarda. Osim što služi kao depo
triglicerida, prisustvo inflamatornih ćelija kao što su T limfociti, makrofagi, neutrofilni granulociti i B limfociti sekretuju brojne bioaktivne molekule
poput citokina i adipokina, čija sekrecija može biti izmenjena u različitim kardiovaskularnim oboljenjima.
Cilj: Cilj ovog rada bio je da se uporedi prisustvo CD3 imunopozitivnih (CD3+) ćelija u epikardnom masnom tkivu pacijenata sa i bez koronarne bolesti
srca, i da se ispita povezanost sa kliničkim i laboratorijskim karakteristikama bolesnika.
Metode rada: Uključeni su bolesnici lečeni u Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje” radi planirane kardiohirurške operacije - revaskularizacije
miokarda usled koronarne bolesti srca (tzv. CABG grupa) i zamene aortnog ili mitralnog zaliska bez koronarne bolesti srca (tzv. kontrolna grupa).
Tokom operacije se od svih pacijenata uzimao uzorak epikardnog masnog tkiva koji se imunohistohemijski bojio korišćenjem anti-CD3 antitela radi
vizualizacije T limfocita, uz određivanje broja CD3+ ćelija po µm2 tkiva.
Rezultati: Od 40 uključenih pacijenata, 20 je bilo u CABG grupi, dok je 20 činilo kontrolnu grupu. CD3+ ćelija je bilo značajno više u CABG grupi nego
u kontrolnoj grupi (48,6/µm2 vs. 16,7/µm2, p=0,006). U CABG grupi nije registrovana značajna korelacija između broja CD3+ ćelija s jedne strane, i
vrednosti kreatin kinaze u krvi (p=0,523), broja leukocita u krvi (p=0,148), ejekcione frakcije leve komore (p=0,335), vrednosti BNP-a u krvi sa držuge
strane (p=0,334). Slično je registrovano i u kontrolnoj grupi.
Zaključak: Pacijenti sa koronarnom bolešću srca imaju značajno više CD3+ ćelija u epikardnom masnom tkivu u poređenju sa kontrolnom grupom, što
može ukazivati na dodatni proinflamatorni učinak ovog masnog tkiva na oštećenje srčanog mišića u sklopu koronarne bolesti srca.
Ključne reči: epikardno masno tkivo, CD3 imunopozitivnost, T limfociti, koronarna bolest srca. 

David Savić

30.06.2025.

Professional paper

KOMPARATIVNA ANALIZA VASKULARNE RIGIDNOSTI KOD SPORTISTA I NESPORTISTA

Uvod: Vaskularna rigidnost predstavlja jedan od ključnih biomarkera kardiovaskularnog zdravlja, jer omogućava ranu detekciju funkcionalnih i
strukturnih promena u arterijskom sistemu. Njeno povećanje je direktno povezano sa višim rizikom od razvoja hipertenzije, ateroskleroze i drugih
kardiovaskularnih oboljenja. Istovremeno, fizička aktivnost se prepoznaje kao jedan od najvažnijih zaštitnih faktora za očuvanje vaskularne funkcije i
prevenciju navedenih stanja.
Cilj: Cilj istraživanja je bio ispitati razlike u arterijskoj rigidnosti između sportista i fizički neaktivnih osoba.
Materijali i metode: U studiju je bilo uključeno 60 ispitanika, od kojih su 45 (75%) bili muškarci, a 15 (25%) žene. Ispitanici su podeljeni u dve grupe:
sportisti (n=25; 14 muškaraca i 11 žena) i nesportisti (n=35; 31 muškarac i 4 žene). Za procenu arterijske rigidnosti korišćena je metoda analize
pulsnog talasa (Pulse Wave Analysis – PWA), sa posebnim fokusom na brzinu karotido-femoralnog pulsnog talasa (cfPWV), kao zlatni standard u
proceni centralne arterijske rigidnosti.
Rezultati: Rezultati su pokazali statistički značajno niže vrednosti cfPWV u grupi sportista u poređenju sa nesportistima. Prosečna vrednost cfPWV
kod nesportista iznosila je 5,38 ± 0,6 m/s, dok je u grupi sportista iznosila 4,67 ± 0,6 m/s (p < 0,05).
Zaključak: Dobijeni nalazi potvrđuju da redovna fizička aktivnost ima značajan pozitivan efekat na elastičnost arterija, odnosno smanjenje arterijske
rigidnosti. Ovi rezultati dodatno podupiru preporuke za primenu fizičke aktivnosti kao nefarmakološke strategije u prevenciji kardiovaskularnih
bolesti.
Ključne reči: Arterijska rigidnost; kardiovaskularni sistem; sportisti; nesportisti; brzina pulsnog talasa (PWA); karotido-femomralni segment 

Jovan Denović

30.06.2025.

Professional paper

KLINIČKE KARAKTERISTIKE I ISHODI LEČENJA PACIJENATA SA AKUTNIM MIOKARDITISOM

Uvod: Miokarditis je zapaljensko oboljenje koje se ispolja različitom kliničkom slikom. Demografske i kliničke karakateristike bolesnika
hospitalizovanih zbog miokarditisa u populaciji naše zemlje nisu detaljno opisane.
Cilj: istraživanja je da se opišu demografske i kliničke karakteristike, ispita savremeni pristup dijagnostici i lečenju i utvrde prediktori komplikacija i
mortaliteta kod bolesnika hospitalizovanih zbog akutnog miokarditisa.
Materijal i metode: retrospektivna studija kojom su iz elektronske baze podataka prikuljeni podaci o bolesnicima hospitalizovanim zbog miokarditisa
od januara 2021. do januara 2024. u Klinici za kardiologiju Univerzitetskog kliničkog centra Srbije. Analizirane su kliničke karakteristike, dijagnostika,
mere lečenja, kao i ishodi hospitalizacije (kombinovana analiza intrahospitalnog mortaliteta, kardiogenog šoka, potrebe za mehaničkom ventilacijom
i malignih poremećaja srčanog ritma).
Rezultati: Uključen je 51 bolesnik (žene 29,4%), srednje starosti 34,2±11,9 godina. Pre prijema febrilnost je imalo 54%, a simptome
respiratorne/gastrointestinalne infekcije 36%. Bolovi u grudima su bili prisutni kod 72%, malsaksalost 44%, nedostatak vazduha 28%, sinkopa 16% i
komorske ekstrasistole 20%. Kod svih bolesnika su urađeni elektrokardiografski, ehokardiografski i laboratorijski pregledi, kao i magnetna rezonancija
srca (52%) i Holter srčanog ritma (62%). Biopsija miokarda je obavljena kod 3 bolesnika. Bolesnici su otpušteni sa aspirinom (26,5%), beta-blokatorima
(84%), ACE inhibitorima (29%), inhibitorima aldosterona (16%) i SGLT2 inhibitorima (18%). Registrovane su sledeće komplikacije: kardiogeni šok 6
bolesnika (11,8%), mehanička ventilacija 4 (7,8%), maligni poremećaji ritma 7 (13,9%) i smrtni ishodi 3 (6%). Kao prediktori komplikacija u
multivarijantnoj regresionoj analizi izdvojili su se srčana insuficijencija pri prijemu (odnos rizika, 4,54; 95% interval poverenja 2,31-13,89, p=0,004) i
ejekciona frakcija leve komore ≤40% (odnos rizika 10,2; 95% interval poverenja 6.22-14,58, p<0,001).
Zaključak: Miokarditis se najčešće ispoljava bolovima u grudima, simptomima srčane slabnosti, sinkopom i aritmijama. Predikotri nepovoljnih ishoda
bolničkog lečenja su srčana slabost ispoljena pri prijemu i snižena ejekciona frakcija leve komore.
Ključne reči:miokarditis; bol u grudima 

Saška Grbić

30.06.2025.

Professional paper

POVEZANOST METABOLIČKIH POREMEĆAJA SA HIPERTENZIJOM KOD ŽENA U MENOPAUZI

Uvod: Kardiometaboličke bolesti, uključuju diabetes melitus tipa 2 i kardiovaskularne bolesti, su među vodećim uzrocima morbiditeta i mortaliteta u
Srbiji. U mlađem životnom dobu, prevalenca kardiovaskularnih bolesti je veća kod muškaraca nego kod žena, ali ova prednost postepeno nestaje sa
starenjem, posebno nakon menopauze, i tada su žene pod većim kardiovaskularnim rizikom.
Cilj našeg istraživanja bio je da ukažemo na učestalost metaboličkih poremećaja i povezanost istih a hipertenzijom kod žena u menopauzi.
Metodologija: U ispitivanje je bilo uključeno 200 sredovečnih žena, 131 (65,5%) pre menopauze mlađih od 49 godina i 69 (34,5%) u menopauzi (50-59
godina), koje su se javile na preventivni lekarski pregled lekaru u domu zdravlja u Kosovskoj Mitrovici u periodu od septembra do decembra 2024.g.
Rezultati: Hipertenzija je statistički značajno učestaliji kod žena u menopauzi (84.1%), u odnosu na žene pre menopauze (p<0.001). Žene u
menopauzi su značajno češće imale metaboličke poremećaje, povećanu telesnu masu i gojazost i to kod 66,7% ispitanica i veći obim struka kod 63,8%
(p=0.003) ispitanica. Nivo ukupnog holesterola, LDL-holesterola i triglicerida su bili statistički značajno viši kod žena u menopauzi u odnosu na žene
pre menopauze (p=0.002). Diabetes mellitus je statistički značajno učestaliji kod žena u menopauzi gde je zastupljen kod 27% žena (p=0.002). Većina
drugih biohemijskih varijabili bila je slična kod obe grupe ispitanica kao i nivo homocisteina, mokraćne kiseline i vitamina D.
Zaključak: Žene u menopauzi su značajno češće imale hipertenziju, gojaznost, dislipidemiju i diabetes melitus 2. Zato su neophodni preventivni
pregledi žena u perimenopauzi i menopauzi kako bi se pravovremeni prepoznali i lečili kardiometabolički poremećaji i tako sprečile teže
kardiovaskularne bolesti.
Ključne reči: karadiometabiličke bolesti, hipertenzija, menopauza

Srna Šapić

30.06.2025.

Professional paper

KLINIČKE KARAKTERISTIKE I ISHODI LEČENJA PACIJENATA SA AKUTNIM MIOKARDITISOM

Uvod: Incidenca idiopatske dilatacione kardiomiopatije je 5-8 slučajeva na 100.000 stanovnika godišnje, i taj broj je u postepenom porastu.
Dosadašnjim ispitivanjima prediktora prognoze pacijenata sa IDKMP utvrđeno je da je test fizičkim opterećenjem jedan od najpristupačniijih načina
procene prognoze ovih pacijenata.
Cilj: Ispitivanje značaja testa fizičkim opterećenjem kod pacijenata sa idiopatskom dilatacionom kardiomiopatijom.
Materijal i metode: Sprovedena je petogodišnja prospektivna studija sa 55 bolesnika. Prediktori su identifikovani univarijantnim i multivarijantnim
Cox modelom. Tačke razdvajanja bolesnika u odnosu na pojavu kombinovanog ciljnog događaja određene su ROC krivama, a Kaplan-Meier analiza za
procenu vremena bez ciljnog događaja.
Rezultati: Sve ROC krive pokazuju nisku senzitivnost i dobru specifičnost. Najbolju specifičnost ima merenje dvostrukog proizvoda na piku i na
početku testa. Najveći prognostički značaj imaju razlika u srčanoj frekvenci, postignut stepen radnog opterećenja, kao i vrednosti BNP-a. Pacijente
sa lošom prognozom najbolje razdvajaju razlika u dvostrukom proizvodu, srčanoj frekvenci, trajanje testa i postignuto radno opterećenje. U
univarijantnoj analizi prediktori za pojavu kombinovanog ciljnog događaja bili su: viša NYHA klasa, manji porast frekvence rada srca, kraće trajanje
testa, ostvareno niže radno opterećenje izraženo preko metaboličkih ekvivalenata, niži maksimalni ostvareni dvostruki proizvod, niža razlika u
dvostrukom proizvodu pri maksimalnom opterećenju i na početku testa, viši BNP. U multivarijantnoj analizi izdvojili su se razlika u dvostrukom
proizvodu i viši nivo BNP-a.
Zaključak: Test fizičkim opterećenjem je bezbedan i pruža više parametara sa prognostičkim značajem kod bolesnika sa IDKMP. Kao nezavisni faktori
loše prognoze izdvajaju se: mala razlika u dvostrukom proizvodu i visoka vrednost BNP-a u miru. NYHA klasa ima prognostički značaj, ali nije
nezavisni prediktor.
Ključne reči: ergometrija, idiopatska kardiomiopatija

Anastasija Karapandžić

30.06.2025.

Professional paper

SINDROM SAGOREVANJA MEĐU PROFESORIMA SREDNJIH MEDICINSKIH ŠKOLA NA KOSOVU I METOHIJI

Uvod: Sindrom sagorevanja predstavlja ozbiljan problem među prosvetnim radnicima, posebno u zahtevnim obrazovnim sredinama poput medicinskih
škola. Ovo istraživanje ima za cilj da ispita zastupljenost i karakteristike sindroma sagorevanja među profesorima srednjih medicinskih škola na
Kosovu i Metohiji tokom 2023. godine, kao i prevalenciju, uzroke i posledice sindroma sagorevanja, sa ciljem identifikacije preventivnih mera.
Cilj rada: Ispitati stepen zastupljenosti sindroma sagorevanja među profesorima medicinskih škola na Kosovu i Metohiji tokom 2023. godine.
Materijal i metode: Istraživanje je sprovedeno tokom 2023. godine među profesorima srednjih medicinskih škola na Kosovu i Metohiji. Za prikupljanje
podataka korišćen je sociodemografski upitnik, upitnici za procenu sindroma sagorevanja na poslu, zadovoljstva poslom, tipa ličnosti, DASS 21 i skala
otpornosti na stres. Podaci su statistički obrađeni, a nivo značajnosti je postavljen na p=0,05.
Rezultati:Studijom je obuhvaćeno 140 radnika, prosečne starosti 41,1±8,9 godina, od čega su 75,7% bile žene. Većinski prosvetni radnici su imali
nizak nivo emocionalne iscrpljenosti zbog posla(75,0%),kao i depersonalizacije, odnosno distanciranog i ciničnog stava prema
učenicima(83,6%).Međutim skoro dve trećine zaposlenih je imalo visok nivo(30.0%) ili srednji nivo(27,1%)u dimenziji smanjenog ličnog postignuća koje
istražuje osećaj neadekvatnosti i smanjene vrednosti povezane sa poslom. Zadovoljstvo poslom je u negativnoj korelaciji sa emocionalnom
iscrpljenošću i depersonalizacijom (p≤0,003), ali ima pozitivnu značajnu korelaciju sa smanjenim ličnim postignućem (p=0,019).
Zaključak: Rezultati istraživanja su ukazali da postoje visoki nivoi emocionalne iscrpljenosti i smanjenog ličnog postignuća. Nalazi ukazuju na potrebu
za uvođenjem mera prevencije, sistemskom podrškom, i promocijom mentalnog zdravlja u obrazovnom sistemu, kako bi se očuvala njihova
profesionalna efikasnost i dobrobit.
Ključne reči: sindrom sagorevanja; mentalno zdravlje; obrazovni system

Milica Kovačević

30.06.2025.

Professional paper

STOPA BURNOUT SINDROMA KOD LEKARA U SEKUNDARNIM ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA TOKOM PANDEMIJE COVID-19

Uvod: Sindrom sagorevanja na poslu sve je prisutniji među lekarima, posebno zbog visokog nivoa stresa i odgovornosti koji prate njihovu profesiju.
Iako često ne prepoznaju sebe kao ranjive, lekari su izloženi brojnim psihičkim smetnjama, što je dodatno pogoršano pandemijom COVID-19. U Srbiji
su prethodne studije pokazale visoku prevalenciju sindroma sagorevanja među zdravstvenim radnicima, a infekcija virusom COVID-19 dodatno je
doprinela povećanju njegovog prisustva. Sindrom sagorevanja na poslu negativno utiče na lekare, pacijente i zdravstveni sistem, a isti je povezan sa
povećanim brojem medicinskih grešaka.
Cilj rada: Cilj našeg istraživanja bio je da se ispita prisutnost sindroma sagorevanja među specijalistima i lekarima opšte medicine u sekundarnim
zdravstvenim ustanovama tokom pandemije COVID-19.
Materijal i metode: Istraživanje je sprovedeno kao studija preseka u periodu od jula do avgusta 2020. godine. Učestvovao je 71 lekar (22 muškarca i
49 žena), podeljenih u dve grupe: specijalisti (n=45) i lekari opšte medicine (n=26). Upitnik se sastojao od tri dela: sociodemografski podaci (pol,
starost, bračni i roditeljski status, radni staž), skala DASS-21 za procenu depresije, anksioznosti i stresa, i srpska verzija Marlach Burnout Inventory –
HSS, koja meri sagorevanje kroz emotivnu iscrpljenost, depersonalizaciju i smanjenu ličnu profesionalnu ostvarenost.
Rezultati: Na osnovu Mann-Whitney testa, utvrđena je statistički značajna razlika između specijalista i lekara opšte medicine u dimenzijama
emotivne iscrpljenosti (p=0,018) i depersonalizacije (p=0,029), dok razlika u ličnoj profesionalnoj ostvarenosti nije bila značajna (p=0,304). Takođe,
na DASS-21 skali primećene su značajne razlike u stresu (p=0,004) i anksioznosti (p=0,012), dok za depresiju nije bilo razlike (p=0,211), osim kod
teških oblika, gde su lekari opšte medicine bili značajno više pogođeni (p=0,015).
Zaključak: Tokom pandemije COVID-19, lekari opšte medicine bili su podložniji stresu, anksioznosti i sindromu sagorevanja. Preporučuje se rana
institucionalna i kolegijalna podrška, kao i razvoj onlajn edukativnih programa koji bi smanjili stres i poboljšali mentalno zdravlje lekara.
Ključne reči: burnout, stress, anksioznost, depresija

Amra Miralemović

30.06.2025.

Professional paper

UČESTALOST I FAKTORI RIZIKA ZA NASTANAK RANIH POSTOPERATIVNIH KOMPLIKACIJA

Uvod: Postoperativne komplikacije predstavljaju značajan izazov u savremenoj hirurgiji jer produžavaju hospitalizaciju, povećavaju troškove lečenja
i negativno utiču na ishod pacijenata. Rane komplikacije, koje se javljaju u prvih 30 dana nakon operacije, uključuju infekcije hirurške rane,
krvarenja, tromboembolijske događaje, respiratorne i kardiovaskularne poremećaje (1,2).
Cilj rada: Ispitati učestalost ranih postoperativnih komplikacija i identifikovati faktore rizika koji doprinose njihovom nastanku.
Metode rada: Ova retrospektivna studija obuhvatila je sve pacijente operisane na Klinici za hirurgiju Kliničko-bolničkog centra Kosovska Mitrovica u
periodu od 15. januara do 15. marta 2025. godine. Podaci o demografiji, komorbiditetima, trajanju operacije i prisustvu komplikacija prikupljeni su
iz medicinske dokumentacije. Za statističku analizu korišćeni su deskriptivne metode, Hi-kvadrat test, Fišerov test i Mann Whitney test, pri čemu je
nivo značajnosti postavljen na 0,05.
Rezultati: Postoperativne komplikacije registrovane su kod 24 % pacijenata. Statistički značajno češće su se javljale kod starijih pacijenata (p=0,002)
i onih sa hipertenzijom (p=0,037). Svi pacijenti sa hroničnom opstruktivnom bronhopneumopatijom (HOBP) razvili su komplikacije (p=0,055). Takođe,
duže trajanje operacije (više od dva sata) i viši ASA skor bili su povezani sa povećanim rizikom od komplikacija (p<0,01).
Zaključak: Prisustvo komorbiditeta i produženo trajanje operacije značajno doprinose većoj učestalosti ranih postoperativnih komplikacija. Rezultati
studije ukazuju na potrebu za detaljnom preoperativnom procenom pacijenata i individualizovanom perioperativnom negom radi smanjenja rizika i
poboljšanja kliničkih ishoda.
Ključne reči: postoperativne komplikacije, komorbiditeti

Marko Ranđelović

30.06.2025.

Professional paper

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA ODRASLIH OSOBA SA PRIMARNIM GLAVOBOLJAMA U UZORKU STANOVNIKA SEVERNOG DELA KOSOVA I METOHIJE

Uvod: Glavobolja je jedna od najčešćih indikacija sa kojima se sreću lekari opšte prakse i neurolozi. Trećina svih izveštaja neurologa povezana je sa
glavoboljama.
Cilj rada: je da se proceni zdravstvena zaštita odraslih osoba sa primarnim glavoboljama, migrenom i glavoboljom tenzionog tipa (GTT) u uzorku
stanovnika severnog dela Kosova i Metohije.
Materijal i metode: Studijom preseka obuhvaćene su odrasle osobе od 18 do 65 godina izabrane metodom slučajnog izbora, a nakon davanja
informisanog pristanka. Za studiju je korišćen upitnik dizajniran u skladu sa preporukama. Upitnikom su obuhvaćeni sociodemografski podaci,
karakteristike napada glavobolja, kao i podaci o zdravstvenoj zaštiti osoba sa glavoboljama. Podaci su na terenu
prikupljeni intervjuom "licem u lice" u tri opštine severno od reke Ibar. Za obradu podataka korišćeni su odgovarajući statistički testovi i softverski
program, a kao kriterijum statističke značajnosti uzeta je vrednost p < 0.05.
Rezultati: Ukupno je regrutovano 527 (52,7% žena) prosečne starosti 37,85 (±14,2). Od tog broja, 227 (43,1%) je imalo glavobolju u godini koja je
prethodila studiji. Migrena je utvrđena kod 83 (15,8%), a GTT kod 144 (27.3%). Ispitanici sa migrenom su se češće obraćali lekaru opšte prakse
(23%:13,7%) i neurologu (20,5%:8,5%) u odnosu na ispitanike sa GTT (p < 0.05). Dijagnozu od ranije imalo je samo
18,6% ispitanika sa migrenom. Najveći broj ispitanika sa migrenom (97,5%) i GTT (84,2%) je za prekid napada glavobolje koristio NSAIL. Najveći broj
ispitanika sa migrenom (73,3%) i GTT (91,8%) nije koristio profilaksu.
Zaključak: Naši nalazi pokazuju da je potrebno podizanje svesti lekara opšte prakse i neurologa, kao i edukacija stanovništva, kako bi se podigao
kvalitet i povećao obim zdravstvene zaštite osoba sa primarnim glavoboljama, kao značajnog medicinskog i javnozdravstvenog problema.
Ključne reči: Primarne glavobolje, zdravstvena zaštita. 

Đorđe Ilić

Indexed by