Current issue

Volume 53, Issue 4, 2025
Online ISSN: 2560-3310
ISSN: 0350-8773
Volume 53 , Issue 4, (2025)
Published: 30.06.2025.
Open Access
All issues
Contents
30.06.2025.
Professional paper
RAZVOJ I ZNAČAJ PLASTIČNE HIRURGIJE U SRBIJI
Plastična hirurgija ima svoje korene još u starom veku, ali je rodonačelnik moderne plastične hirurgije engleski hirurg Harold Gilis, koji je ovu
hiruršku granu popularizovao u prvoj polovini 20. veka. U Srbiji se plastična hirurgija kao grana formira neposredno nakon Drugog svetskog rata. U
našu zemlju doneo ju je upravo dr Gilis sa svojim timom, i to na Vojnomedicinsku akademiju, gde je prvo formirano Odeljenje, a potom i Klinika za
plastičnu hirurgiju, čiji je prvi načelnik bio pukovnik dr Vinko Arneri. Taj prvi pik u razvoju plastične hirurgije doneo je veliki broj novina i
mogućnosti u lečenju širokog spektra patologije: urođenih anomalija, posttraumatskih i postekscizionih defekata kože i mekih tkiva, hroničnih rana,
opekotina i postopekotinskih sekvela, oboljenja i traume šake. Iz Vojnomedicinske akademije potekli su brojni hirurzi koji su ovu granu širili po celoj
bivšoj Jugoslaviji, ali i svetu.
Raspad Jugoslavije nametnuo je nove izazove i pred plastičnu hirurgiju, koja je uspešno odgovorila svim zahtevima koji su pred njene nosioce
postavljeni. Razvoj mikrohirurgije, doneo je nove mogućnosti, a hirurzi plastičari sa Vojnomedicinske akademije bili su među prvima u svetu koji su
ratnu ranu rekonstruisali uz pomoć mikrohirurškog režnja. Ogromno iskustvo iz rekonstruktivne mikrohirurgije stečeno tokom rata, uspešno su uveli u
svakodnevnu kliničku praksu. Uporedo sa razvojem rekonstruktivne hirurgije, prateći svetske trendove, kao njen poseban deo, razvija se i estetska
hirurgija. Tehnološki napredak, uz usvajanje novih hirurških tehnika, omogućio je da se veliki broj hirurških zahvata iz oblasti rekonstruktivne, ali
prvenstveno estetske hirurgije, izvodi u uslovima jednodnevne hirurgije, čije se prednosti ogledaju u više aspekata.
Najnoviji trendovi popularizovali su anti-aging i regenerativnu medicinu, koju je nemoguće odvojiti od plastične hirurgije.
Marijan Novaković
30.06.2025.
Professional paper
HIRURGIJA ŠTITASTE ŽLEZDE U XXI VEKU
Posle prve četvrtine XXI veka koja je već za nama možemo reći da hirurgija uopšte a i hirurgija štitaste žlezde nije ni nalik na ono što je predstavljala
ne samo tokom već i krajem XX veka. Savremena hirurgija štitaste žlezde podrazumeva napredak u svim oblastima koje je prate a ne samo u hirurgiji.
Nema savremene hirurgije bez savremene anesteziologije koja nam omogućava bezbednu operaciju i kod pacijenata sa ozbiljnim komorbiditetima ali
i operacije u regionalnoj anesteziji.
SAŽETAK
Nema savremene hirurgije bez savremen endokrinologije koja nam omogućava pravovremenu i preoperativnu dijagnostiku, genetski skrining,
savremene metode sistemske terapije.
Nema savremene hirurgije bez savremene radiologije i nuklearne medicine, koje nam omogućavaju invazivne dijagnostičke, ali i terapijske
procedure.
Nema savremene hirurgije bez savremene patologije uz primenu savremene klasifikacije bolesti, imunohistohemijskih analiza i primene različitih
markera.
Upotrebe različitih sistema za hemostazu, intraoperativnu vizualizaciju paratiroidnih žlezdi, intraoperativnog monitoringa.
I na kraju nema savremene hirurgije štitaste žlezde bez savremenih visoko specijalizovanih endokrinih hirurga koji će sve gore pomenuto sprovoditi u
praksi
Vladan Živaljević
30.06.2025.
Professional paper
FEOHROMOCITOM – TUMOR SA MNOGO LICA
Feohromocitom je redak tumor srži nadbubrežne žlezde, sa incidencom od 0,8 do 2,3 novo-otkrivena slučaja na million stanovnika godišnje, u opštoj
populaciji. Može se javiti u svakom uzrastu i okolnostima, uključujući novorođenčad, trudnice i dr.. ali je češći kod žena u životnom dobu između 20 i
50 godina.
Dijagnoza se bazira na tipičnim simptomima, laboratorijskim analizama i lokalizacionim pretragama - ultrazvuk, kompjuterizovana tomografija (CT),
nuklearna magnetna rezonanca (NMR), scintigrafija (MIBG). Preporučuje se i genetski skrining kod sumnje na hereditarnu formu. U 0,1-1% slučajeva
dijagnozu postavljaju kardiolozi jer podaci ukazuju da svaku novo-nastalu hipertenziju treba evaluirati u pravcu moguće feohromocitomom
indukovane hipertenzije. Biohemijska potvrda dijagnoze feohromocitoma se bazira na prisustvu povišenih vrednosti kateholamina i/ili njihovih
metabolite u plazmi ili u urinu. Savremene preporuke polaze od stanovišta da bi inicijalni skrining feohromocitoma trebalo da uključuje i merenje
frakcioniranog metanefrina u urini i/ili plazmi. Nakon biohemijske potvrde, mora biti sprovedena lokalizacija tumora. U većini slučajeva
feohromocitom se može identifikovati pomoću CT-a, ali je NMR bolji izbor za ekstraandrenalne lokalizacije i male tumore. Ako se sumnja na
paragangliom, multiple tumore ili metastaze, scintigrafija pomoću I-MIBG daje visoku specifičnost i senzitivnost u njihovoj detekciji.
Hipertenzija se tipično prezentuje kao hipertenzivna kriza, indukovana stresom, fizičkim naporom, naglim pokretima i sl.. Ali, oko 10-20% pacijenata
ima umerenu hipertenziju, bez hipertenzivnih kriza. Osim paroksizmalne hipertenzije, klasični simptomi, kao što su glavobolja, bledilo, palpitacije,
anksioznost se javljaju samo kod 50% slučajeva. Oko 5% pacijenata sa feohromocitomom su asimptomatski, što može odložiti dijagnoszu. Zato se za
ovaj tumor kaže da ima mnogo lica.
U literaturi se za feohromocitom vezuje pravilo 10%, što znači da u 10% slučajeva može biti: ekstraadrenalna lokalizacija, bilateralan, bez
hipertenzije, nasledan, maligan, u dečjem uzrastu. Međutim, razvoj sofisticiranih dijagnostičkih metoda dovodi ovo pravilo u pitanje. Hereditarne
forme imaju veću incidencu bilateralnih tumora (20-50%), ekstra-adrenalna lokalizacija se javlja u više od 20% slučajeva i rizik od maligniteta raste i
do 40%, prema nekim izvorima.
Preoperativna priprema ima dva glavna cilja:kontrolu krvnog pritiska i restauraciju volumena krvi do normalnih vrednosti, primenom alfa-blokatora u
inicijalnom tretmanu
Intraoperativno pred anesteziologom su dva najznačajnija problema: hipertenzija (tokom indukcije u anesteziju i resekcije tumora) i hipotenzija
nakon devaskularizacije i ekstirpacije tumora. Takođe, mogu se javiti srčane aritmije kao veliki problem, naročito kod epinefrin-sekretujućih tumora.
U cilju uspešnog tretiranja ovih hemodinamskih poremećaja, neophodno je preoperativno uspostaviti invazivni monitoring krvnog i centralnog venskog
pritiska. Antihipertenzivi i antiaritmici moraju biti momentalno dostupni za primenu. Zbog mogućih dramatičnih hemodinamskih poremećaja,
feohromocitom je nazvan još i “anesteziološka noćna mora
Nevena Kalezić
30.06.2025.
Professional paper
PRELOMI DUGIH KOSTIJU
Uvod: Dugačke kosti ektremiteta, u koje primarno ubrajamo humerus, femur i tibiju, su najčešće prelomljene kosti u ljudskoj populaciji. Prelomi u
globalu pokazuju bimodalnu incidencu javljanja u opštoj populaciji sa high-energy povredama kod mlađih ljudi i low-impact padovima sa prelomima
osteoporotičnih kostiju starijih pacijenata. Prelomi dugih kostiju predstavljaju najčešći uzrok smrti kod pacijenata do 44 godina starosti te je
zbrinjavanje ovih povreda prioritet u svakodnevnoj praksi.
SAŽETAK
Materijali i metode: Osnovne metode u zbrinjavanju preloma dugih kostiju su intramedularna fiksacija, otvorena repozicija i osteosinteza pločom i
plasiranje spoljašnjeg skeletnog fiksatora. U radu smo prikazali najadekvatniji vid zbrinjavanja preloma na osnovu njegovih specifičnosti.
Diskusija: Cilj u operativnom lečenju svakog dijafizarnog preloma duge kosti je da se zadovolje četiri osnovna AO principa koji dovode do optimalnog
zarastanja preloma: anatomska repozicija, stabilna fiksacija, očuvanje adekvatne vaskularizacije i obnavljanje funkcije ranom mobilizacijom.
Spoljašnja skeletna fiksacija se u savremenom zbrinjavanju preloma dugih kostiju primarno koristi kod otvorenih preloma i kao damage control
fiksacija kod politrauma, i ona može biti privremeno ili definitivna metoda lečenja. Osteosinteza preloma pločom (ORIF) zbog svoje raznovrsnosti i
specifičnih karakteristika pojedinih implantata omogućava adekvatnu anatomsku repoziciju preloma, može da se koristi za stabilizaciju dijafizarnih
preloma sa artikularnom komponentom i za sintezu peripotetičnih preloma. Intramedularna fiksacija se smatra zlatnim standardom za lečenje
stabilnih dijafizarnih preloma primarno femura a zatim humerusa i tibije jer uz minimalno oštećenje mekih tkiva, tokom aplikacije implantata,
obezbeđuje stabilizaciju preloma, postizanje dužine i rotacije, kao i najranije započinjanje funkcionalnog oporavka povređenog ekstremiteta.
Zaključak: Poznavanje karakteristika, adekvatna i pravilna priprema svakog implantata u lečenju sve učestalijih i zahtevnijih preloma dugih kostiju, u
pojedinačnim starosnim grupama pacijenata, neophodni su za postizanje uspešnog zarastanja i što ranije aktivacije povređenog ekstremiteta.
Ivan Micić
30.06.2025.
Professional paper
RAZVOJNI POREMEĆAJ KUKA – PREVENCIJA I LEČENJE
Razvojni poremećaj kukova (RKP) je termin koji je devedesetih godina prošlog veka zamenio dotadašnji naziv urođeno iščašenje kukova, i kojim se
oznalava najčešći poremećaj koštano-zglobnog sistema kod dece.
Etiologija RPK je i dalje nejasna, i najverovatnije multifaktorska, kombinovanim dejstvom genetskih, mehaničkih i hormonskih faktor. Ovi faktori
mogu delovati prenatalno, peripartalno i postnatalno. Postoje velike rasne, etničke i regionalne varijacije u učestalosti uz značajnu predominaciju
ženskog pola, što otežava primarnu prevenciju, usmerenu na sprečavanje nastanka oboljenja. Najvažniji faktor za pravilni razvoj zgloba kuka je
sloboda pokreta, pa mere obezbeđenja pune slobode pokreta kukova, predstavlja primarnu prevencije RPK. Otkrivanje stanja koja su mogla da
umanje slobodu pokreta kukova i rano otkrivanje i lečenje RPK predstavljaju mere sekundarne i tercijarne preprevencije. Klinički skrining je prva i
obavezna mera rane detekcijie RPK. Ultrazvučni skrining, najčešće Grafovim postupkom, je najznačajniji za pravovremenu dijagnostriku RPK. Od
prvorazrednog značaja je edukacija za pravilno i prvovremeno sprovođenje UZ skrininga i pravovremeno započinjanja terapije, što omogućava
izlečenje – reverziju razvoja zgloba kuka ka normalnom u 96-98% pacijenata. Inicijalno lečenje se sprovodi neoperativno, najčešče Pavlikovim
remenčićima, a ponekad i rigidnim abdukcionom ortozama,. Perkurtana trakcija je ponekad neophodna, a nakon nje se često sprovodi repozicija u
anesteziji sa plasiranjem koksofemoralnog gipsa u “humanom položaju”. Ukoliko je “zona sigurnosti” repozicija mala, potrbno je uraditi i neotomiju
adduktora.
Rana hirurška repozicija, je ponovo napuštena zbog visokog procenta komplikacij.
Kod kasno dijagnostikovanih slučajeva ili neuspeha ortopedskog lečenja, hiruška repozicija kuka se izvodi optimalno u uzrastu od 24-30 meseci.
Sastavni deo ove procedure je derotativno-abrevaciona osteotomiju femurai acetabuloplastika, koja se izvodi Salterovom ili San Dijegom
osteotomijom. U adolescentnom uzrastu mogu se primeniti i duple, triple i periacetabularne osteotomije karlice kao i Kijarijeva operacija. Kod
najtežih slučajeva se u poslednje vreme savetuje i rana ugradnja andoproteze.
Cilj neoperativnog lečenja je razvoj normalnog kuka, a operativnog lečenja odlaganje pojave osteoratritisa za što kasnije životno doba.
Ključne reči: Razvojni poremečaj kukova, ultrazvuk kukova, Pavlikovi remeni, Salterova osteotomiju.
Dragoljub Živanović
30.06.2025.
Professional paper
KOMPLEKSNA PENETRANTNA OŠTEĆENJA UNUTRAŠNJIH ORGANA KOD DECE: HIRURŠKE I SISTEMSKE IMPLIKACIJE
Uvod: Prostreli abdomena predstavljaju ozbiljan oblik penetrantne traume koji često dovodi do višestrukih povreda vitalnih struktura unutar trbušne
šupljine. Zbrinjavanje ovakvih pacijenata zahteva multidisciplinarni pristup, brzu stabilizaciju hemodinamskih parametara i hitnu hiruršku
intervenciju. Ishod zavisi od broja i težine povreda, vremena proteklog do operacije, kao i efikasnosti postoperativne nege.
Prikaz slučaja: Prvi pacijent, muškarac star 36 godina, primljen je nakon prostrelne povrede trbuha zadobijene vatrenim oružjem iz neposredne
blizine. Pri prijemu bio je konfuzan, tahikardan (HR 132/min), hipotenzivan (TA 80/60 mmHg), sa rigidnim abdomenom i izraženim znakovima
akutnog abdomena. Urađena je brza reanimacija uz nadoknadu tečnosti i krvi, nakon čega je sprovedena hitna medijalna laparotomija.
Intraoperativno su pronađene višestruke perforacije jejunuma, aktivno krvarenje iz mezenterijalnih sudova i hematoperitoneum sa više od 1500 ml
krvi. Izvršena je resekcija segmenta tankog creva u dužini od 80 cm sa termino-terminalnom anastomozom, hemostaza i ispiranje peritonealne
šupljine. Pacijent je postoperativno zbrinut u jedinici intenzivne nege, a oporavak je protekao bez znakova peritonitisa ili fistulacije. Drugi pacijent,
muškarac star 29 godina, takođe je ranjen vatrenim oružjem, ali u stabilnijem opštem stanju. Po prijemu je bio afebrilan, orijentisan, sa bolom
lokalizovanim u desnom kvadrantu abdomena. Laboratorijski su dominirale blaga leukocitoza i povišeni CRP. Ultrazvuk i CT abdomena ukazali su na
prisustvo slobodne tečnosti u abdomenu i vazdušnih mehurića u blizini hepatične fleksure. Indikovana je eksplorativna laparotomija tokom koje je
ustanovljena linearna povreda kapsule desnog jetrenog režnja i jedinstvena perforacija transverzalnog kolona. Izvršena je primarna sutura creva,
hemostaza jetre i postavljanje drenova. Pacijent je lečen antibiotski i parenteralno, sa urednim postoperativnim tokom i otpušten je iz bolnice
devetog dana.
Zaključak: Oba prikazana slučaja potvrđuju značaj individualnog pristupa u zbrinjavanju prostrelnog oštećenja trbušnih organa. Rano prepoznavanje
stepena povrede, adekvatna preoperativna priprema i blagovremena laparotomija doprinose smanjenju smrtnosti i komplikacija. Uvođenje protokola
za upravljanje traumom i dostupnost obučenog hirurškog tima od suštinskog su značaja za ishod lečenja ovih pacijenata.
Ključne reči: penetrantna trauma, resekcija creva, povreda jetre, laparotomija
Zlatan Elek
30.06.2025.
Professional paper
PRIMENA TEČNOSTI KOD KRITIČNO OBOLELIH PACIJENATA SA SEPSOM I SEPTIČKIM ŠOKOM
UVOD Sepsa se definiše kao životno ugrožavajuća disfunkcija organa čiji je uzrok disregulatorni odgovor domaćina na infekciju. Septički šok treba
razmatrati kao podgrupu sepse sa pratećim cirkulatornim, ćelijskim i metaboličkim poremećajima koji doprinose povećanoj smrtnosti više nego sama
sepsa. U tretmanu sepse jedna od najbitnijih terapijskih mera je davanje tečnosti. Sepsu prati teška vazoplegija, koja je povezana sa oštećenjem
glikokaliksa i koja može dovesti do razvoja distributivnog šoka. Efikasna podrška hemodinaskoj funkciji je bitna za preživljavanje pacijenata sa
sepsom i septičkim šokom. U prošlosti, idealni tretman za pacijente sa sepsom zasnivao se na masivnoj nadoknadi volumena tečnosti. Međutim, u
novije vreme ovaj koncept je ozbiljno doveden u pitanje.
GLAVNI DEO Primena tečnosti fiziološki treba da dovede do povećana venskog priliva u srce, i kao odgovor, do povećanja minutnog volumena srca.
Međutim, uočeno je da se korisni efekat nadoknade volumena ne dešava kod mnogih pacijenata. Odgovor na primenu tečnosti je prisutan kod samo
polovine pacijenata.
Vrste tečnosti - Dve glavne vrste tečnosti za nadoknadu volumena su izotonični kristaloidi i koloidi.
Kristaloidi se dele u dve grupe - rastvori bogati hloridima (tzv. fiziološki rastvor - Nacl 0,9%) i balansirani kristaloidi. Prema pretodnim Smernicama za
lečenje sepse 2021. oni se smatraju tečnostima izbora za lečenje pacijenata sa sepsom i septičkim šokom. Primena balansiranih kristaloida kod
pacijenata sa sepsom ima prednosti iz dva razloga: prvi, oni imaju elektrolitni sastav koji je približan sastavu plazme i drugi, primena rastvora
bogatih hloridima je udružena za velikim rizikom za razvoj hiperhloremijske acidize, naročito ako se primeni u velikom volumenu.
U prošlosti, tečnost izbora su bili koloidi (HES, želatini, dextrani), kao molekuli velike težine, za koje se verovalo da smanjuju ektravaskularn gubitak
(“curenje”) tečnosti i dugotrajno povećavaju intravaskularni volumen. Međutim, nema dokaza koji pokazuju superiornost primene rastvora koloida
prema kristaloidima. Uprkos teoretskoj prednosti albumina prema kristaloidima u održavanju onkotskog pritiska, brojne studije su pokazale da
albumin ne povećava preživljavanje pacijenata.
Količina tečnosti - Prema aktuelnim vodičima sugeriše se primena najmanje 30 ml/kg kristaloida intravenski u prva 3 sata. Navedeni volume tečnosti
je krajnje diskutabilan poslednjih godina, gde je zajednički zaključak da treba primeniti individualni pristup prema toleranciji i odgovoru na bolus
tečnosti.
ZAKLJUČAK Primena tečnosti je jedna od najbitnijih terapijskih mera u tretnmanu sepse i septičkog šoka. Balansirani kristaloidi su tečnost izbora.
Preporučuje se individualni pristup koji se bazira na toleranciji tečnosti i odgovoru na bolus tečnosti. Preporučuje se pristup zasnovan na primeni
malih i ponavljajućih bolusa tečnosti (250-500 ml) kristaloida uz hemodinamski monitoring pacijenata.
Dragan Đorđević
30.06.2025.
Professional paper
TERAPIJA KISEONIKOM VISOKOG PROTOKA
SAŽETAK
SAŽETAK
Uloga respiratornog sistema je razmena gasova između spoljašnje sredine i našeg organizma, čime se omogućava proces aerobnog metabolizma.
Konkretno, respiratorni sistem obezbeđuje kiseonik i uklanja ugljen-dioksid iz tela. Nemogućnost da se izvrši
bilo koja ili obe ove funkcije dovodi do respiratorne insuficijencije.
Tip 1 respiratorne insuficijencije se javlja kada respiratorni sistem ne može adekvatno obezbediti kiseonik telu, što dovodi do
hipoksije.Karakteristična osobina tipa 1 respiratorne insuficijencije je parcijalni pritisak kiseonika PaO 2 < 60
mmHg uz normalan ili smanjen parcijalni pritisak ugljen-dioksida (PaCO 2 ). U zavisnosti od uzroka hipoksemije, alveolarno-arterijski (A-a) gradijent
može biti normalan ili povećan.
Tip 2 respiratorne insuficijencije se javlja kada respiratorni sistem ne može adekvatno ukloniti ugljen-dioksid iz tela, što dovodi do hiperkapnije.
Hiperkapnična respiratorna insuficijencija se definiše kao povećanje vrednosti arterijskog ugljendioksida PaCO 2 > 45 mmHg sa pH < 7.35 usled
slabosti respiratornog sistema i/ili povećane proizvodnje CO 2 .(1)
Tretman respiratorne insuficijencije podrazumeva lečenje osnovnog uzroka i korekciju hipoksije i/ili hiperkapnije primenom standardne
oksigenoterapije, HFNC, NIV-a ili invazivne mehaničke ventilacije.
Dejan Marković
30.06.2025.
Professional paper
KARAKTERISTIKE VANBOLNIČKI STEČENIH PNEUMONIJA
Vanbolnički stečene pneumonijeili pneumonije stečene u zajednici ( CAP – community acquired pneumonia ) su bolesti koje su uzrok čestog
morbiditeta i mortaliteta.Stopa mortaliteta se kreće preko tri miliona godišnje, što iziskuje blagovremenu dijagnostiku i terapiju, jer predstavljaju
aktuelan zdravstveni i ekonomski problem.Vanbolnički stečene pneumonije ( CAP ) čine preko 4,5 мiliоnа ambulantnih i hitnih poseta zdravstvenim
ustanovama.U SAD- u na godišnjem nivou se prijavi 5−10 miliona obolelih, od toga se 1,1 milion leči bolnički.
SAŽETAK
Godišnja incidenca pneumonija je 5 do 10 /1000 u mlađih od 65 godina, а u starijoj populaciji 25 do 44/1000. Stopa smrtnosti u mlađih je 1 до 5%, а
u starijoj populaciji čak 20 do 30%.Pneumonija se javlja u svim životnim dobima i kod osoba oba pola. Definišemo ih као akutnu infekciju donjih
disajnih puteva, која је stečena u zajednici (community acquired pneumonia - CAP ), bez boravka ili kontakta sa zdravstvenim ustanovama.Najčešći
uzročnici ovih pneumonija su Streptoccocus pneumonie, Haemophilus influenczae, Mycoplasma pneumoniae, Virusi influence A I B, Corona virus,
Legionela pmeumonie.
Klinička definicija vanbolnički stečene pneumonije uključuje pojavu infiltrata na radiografiji pluća (koja se ne može objasniti prisustvom druge
bolesti), izmenjen auskultatorni nalaz(promena disajnog šuma i/ili pojava inspirijumskih pukota ), uz kašalj ili bar neki od kliničkih simptoma. Kod
sumnje na pneumoniju trebalo bi da se urade sljedeći laboratorijski nalazi: kompletna krvnu slika (KKS), prokalcitonin, CRP, glicemia,urea, kreatinin,
transaminaze i elektroliti. Za utvrđivanje atipičnih pneumonija koriste se serološka testiranja.
Zaključak Rtg snimkom pluća postavlja se konačna klinička dijagnoza pneumonije, utvrđuju se lokalizacija i proširenost infiltrata.Za procenu težine
pneumonija koristi se bodovni skor Pneumonia Severety Index (PSI ) i CURB – 65. Lečenje pneumonija treba započeti odmah pri postavljanju kliničke
dijagnoze. Zato je inicijalno antimikrobno lečenje često empirijsko.
Biljana Krdžić
30.06.2025.
Professional paper
PERIFERNI BLOK NERVA ZA OTVORENI PRELOM POTKOLENICE KOD PACIJENTA SA PERIOPERATIVNIM MOŽDANIM UDAROM
Perioperativni moždani udar izazov i problem anesteziologa kod potrebe za neodložno operativno lečenje. Odlikuje se visokom stopom morbiditeta i
mortaliteta . Incidenca je često potcenjena jer neurološki deficit može biti blaži,tranzitorni i teže dijagnostikovan u neodložnom operativnom
lečenju
PRIKAZ SLUČAJA Pacijentkinja starosti 75 godina primljena je na odeljenje ortopedske hirurgije zbog otvorenog preloma potkolenice sa dislokacijom
fragmenta. Inicijalno svesna,komunikativna,hemodinamski i respiratorno stabilna,samostalno daje podatke iz lične anamneze, rekonstruiše događaj i
navodi osećaj nestabilnosti i vrtoglavice pre povrede.Navodi da leči hipertenziju i da je pre 15 godina bila donor bubrega za blisku srodnicu.Tokom
preoperativne pripreme dolazi do izmene stanja svesti sa izraženom pospanošću, konfuznošću i slabošću nepovređenog ekstremiteta. Konsultovan
neurolog i potvrđen neurološki nalaz u pravcu novonastale slabosti ekstremiteta uz izmenu stanja svesti i blage disfazije. Povreda je zahtevala
neodložno zbrinjavanje–hemostaza, debridment i fiksacija preloma. Ovo je uslovilo odlaganje radiološke obrade-MSCT endokranijuma do operativnog
zbrinjavanja i potom odluku o daljoj terapiji.U skladu sa opštim stanjem pacijenta,anestezija izbora je bila periferni nervni blok (n.femoralis,
n.isciadicus i n.saphenus – adductor canal block) pod kontrolom ultrazvuka ( Levobupivakain 0.375% 15ml, Lidocain 1,25% 5ml po nervu).
Intraoperativno zapažena izraženija pospanost uz stabilne vitalne parametre. U intezivnoj nezi postoperativno uz pospanost, konfuznost uočava se
afazija i potpuna slabost kontralateralno. Po nalogu neurologa, uključena antiedematozna terapija i urađen MSCT koji potvrđuje ishemični fokus
fronto-parijetalne lokalizacije. U daljem toku uz antiedematoznu terapiju, profilaksu rekurentne tromboze i ranu rehabilitaciju dolazi do postepenog
oporavka pacijentkinje.
ZAKLJUČAK Urgentnost zbrinjavanja otvorenog preloma potkolenice je u velikoj mogućnosti razvoja infekcije – osteomijelitisa. Protokoli predlažu
zbrinjavanje unutar 6-8h. Iz ugla perioperativnog moždanog udara anestezija može maskirati početne simptome i otežati postavljanje dijagnoze
značajna smernica u odluci. Memtsoudis i saradnici pokazali su da je opšta anestezija nezavisni prediktor perioperativnog
moždanog udara u hirurgiji kuka i kolena gerijatrijske populacije. U izboru anestezije strategija je očuvanje cerebralne autoregulacije
hemodinamska stabilnost. Blok perifernih nerava i postavljanje katetera pruža analgeziju (obrada rane – debridman,hemostaza i dijagnostika),
operativnu anesteziju, ranu rehabilitaciju, manji broj komplikacija u postoperativnom period, kraći boravak u bolnici i manje troškove lečenja.
Uvođenje bloka pod kontrolom ultrazvuka omogućava siguran bezbedan blok,manje anestetika i manje potencijalnih komplikacija – intravaskularno
davanje,oštećenje nerva.
Ključne reči:periferni nervni blok,perioperativni moždani udar,ultrazvuk,otovreni prelom donjeg ekstremiteta
Ljubiša Mirić