Current issue

Volume 53, Issue 4, 2025
Online ISSN: 2560-3310
ISSN: 0350-8773
Volume 53 , Issue 4, (2025)
Published: 30.06.2025.
Open Access
All issues
Contents
30.06.2025.
Professional paper
SRČANA INSUFICIJENCIJA – SAVREMENI PRISTUP
Učestalost srčane slabosti uprkos naporima rane detekcije i dalje je visoka i praćena visokim mortalitetom u toku praćenja od 5 godina. U odnosu na
vrijednost ejekcione frakcije lijeve komore (EF LK) kao snažnog prediktivnog faktora prognoze ovih pacijenata klasifikovana je srčana slabost i
usmjeren terapijski tretman.
SAŽETAK
Kod pacijenata sa niskom EF LK (≤40%) ljekovi prvog izbora (klasa I) su inhibitori angiotenzin-konvertirajućeg enzima (ACE)odnosno u slučaju njihove
netolerancijeblokatori angiotenzinskog receptora (ARB). Preporučuje se (klasa I) i zamjena ACE inhibitora sa blokatorima angiotenzin-neprilizinskog
receptora (ARNI).
Ljekovi prvog izbora (klasa I) kod ovih pacijenata su i beta blokatori, inhibitori natrijum-glukoza 2 kotransportera (SGLT2), antragonisti
mineralokortikoidnog receptora (MRA), kao i diuretici Henleove petlje kod retencije tečnosti.
Ukoliko je interventrikularno kašljenje ispod 130 msec odravdano je implantirati kardioverter defibrilator (ICD) zbog prevencije iznenadne srčane
smrti (ISS) kod pacijenata sa ishemijskom (klasa I) odnosno neishemijskom (klasa II) etiologijom srčane slabosti. Ukoliko su pacijenti u sinusnom ritmu
sa interventrikularnim kašnjenjem izmedju 130-150 msec (klasa IIa) odnosno preko 150 msec (klasa I) preporučuje se implantacija srčane
rehinhronizacione terapije bez (CRT-P) ili sa kardioverter defibrilatorom (CRT-D).
Kod pacijenata sa blago redukovanom EF LK (41-49%) ljekovi prvog izbora su SGLT2 odnosno diuretici (klasa I), a potom (klasa IIb) i ACE inhibitori,
ARBiliARNI, kao i MRA.
Posebna pažnja u revidiranim preporukama usmjerena je na pacijente sa očuvanom EF LK (≥50%), ali sa strukturnim odnosno
funkcionalnimpromjenama u dijastolnoj funkciji srca, kao i povišenim vrijednostima napriuretskih peptida zbog njihove loše prognoze. Ovim
pacijentima ljekovi prvog izbora (klasa I) su SGLT2 inhibitori odnosno diuretici kod retencije tečnosti, kao i liječenje komorbiditeta
Ključne reči: Srčana insuficijencija, savremeni pristup
Mihailo Vukmirović, Irena Tomašević - Vukmirović, Blagoje Babić
30.06.2025.
Professional paper
SAVREMENO SAGLEDAVANJE ETIOLOGIJE I TERAPIJE NEURORAZVOJNIH POREMEĆAJA
Uvod: Etiologija neurorazvojnih poremećaja, kao što su poremećaj spektra autizma (PSA) i poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću (eng. attention
deficit/hyperactivity disorder – ADHD) tumači se kao rezultat interakcije genetičkih i faktora sredine. Iako još uvek nije u potpunosti razjašnjena,
poslednjih godina ostvaren je značajan napredak u njenom razumevanju. Paralelno s tim, oblast istraživanja intervencija postaje sve aktivnija i
plodonosnija, sa ciljem ranog prepoznavanja poremećaja i razvijanja efikasnih, personalizovanih pristupa u pružanju podrške i tretmana.
Glavni deo rada: Istraživanja etiologije ukazuju na značaj genetičkih faktora, o čemu svedoče visoka naslednost PSA (1) i ADHD (2), povezanost PSA sa
pojedinim monogenskim poremećajima (3) i de novo heterozigotnim mutacijama pojedinačnih baza. Nedavno je utvrđeno da broj polnih hromozoma
može imati etiološki značaj u okviru PSA, budući da su i aneuploidija Y hromozoma (dodatni Y hromozom) i haploinsuficijencija (X0) povezane sa
povećanim rizikom od razvoja PSA (4). Novija istraživanja ukazuju i na to da je AB+ krvna grupa povezana sa statistički značajno nižim rizikom od
razvoja PSA, ali su potrebna dalja ispitivanja kako bi se utvrdilo da li zaista poseduje protektivan efekat. Za druge krvne grupe nije utvrđena ni
zaštitna ni rizična uloga (5).
Faktori sredine, koji mogu delovati u periodu začeća, tokom trudnoće, porođaja i neonatalnog razdoblja, takođe imaju značajnu ulogu u nastanku
neurorazvojnih poremećaja (6, 7), naročito u interakciji sa genetskim predispozicijama (8), pri čemu se kao jedan od mogućih mehanizama razmatra
i redoks potencijal (9). U poslednjim decenijama sve više se istražuje uloga sastava crevne mikrobiote i njenih metabolita u ispoljavanju pojedinih
teškoća karakterističnih za PSA, budući da neka istraživanja ukazuju na razlike između osoba sa PSA i neurotipičnih pojedinaca. Ipak, ova oblast
zahteva dodatna istraživanja (10-13).
Rano prepoznavanje PSA, ADHD i pridruženih stanja od presudnog je značaja za blagovremeno uključivanje u odgovarajuće intervencije. Rutinsko
razvojno praćenje trebalo bi da obuhvati svu decu i uključuje praćenje razvoja i identifikaciju specifičnih rizika za atipični psihomotorni i
psihosocijalni razvoj. Pored standardnih metoda, razvijaju se i nove strategije, poput ispitivanja refleksa zenice na svetlost kod dece uzrasta 9–10
meseci (gde se beleži snažniji odgovor kod dece koja kasnije razviju PSA) (14) i digitalnih evaluacija koje koriste mašinsko učenje i veštačku
inteligenciju (15,16). Ove metode takođe zahtevaju dalja ispitivanja.
U okviru PSA, ne postoji nijedna intervencija koja je podjednako efikasna za sve osobe, niti ona koja bi imala isti efekat u svim životnim fazama.
Bihejvioralne intervencije spadaju u najtemeljnije proučene i naučno potvrđene pristupe. Farmakološke intervencije primenjuju se pretežno u
slučaju prisustva pridruženih simptoma, kao što su hiperaktivnost, impulsivnost, razdražljivost, problemi sa spavanjem, anksioznost i depresija.
Terapijski potencijal oksitocina još uvek je predmet istraživanja (17), dok modulacija crevne mikrobiote kao potencijalni terapijski pravac takođe
predstavlja značajnu oblast istraživanja (18). U okviru tretmana ADHD-a, dostupne su nefarmakološke i farmakološke intervencije (19,20).
Zaključak: Dok savremena istraživanja neumorno teže unapređenju razumevanja etiologije neurorazvojnih poremećaja, ranog prepoznavanja i
usavršavanja intervencijskih pristupa, neophodno je osigurati kontinuiranu i sveobuhvatnu podršku osobama sa neurorazvojnim poremećajima i
njihovim porodicama u okviru zdravstvenog, obrazovnog i socijalnog sistema, ali i društva u celini.
Ključne reči: poremećaj spektra autizma, poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, etiologija, intervencije
Milica Pejović Milovančević, Sanja Leštarević
30.06.2025.
Professional paper
NEUROPATSKI BOL: PREPOZNATI, RAZUMETI I LEČITI
Neuropatski bol predstavlja kompleksan klinički sindrom koji nastaje kao posledica oštećenja ili bolesti somatosenzornog sistema, bilo na perifernom
ili centralnom nivou. Karakteriše ga prisustvo bola bez spoljašnjeg nadražaja ili dugo nakon što je povreda prošla. Obično je hroničan, a pacijenti ga
opisuju kao žarenje, peckanje, probadanje ili mravinjanje. Etiološki spektar neuropatskog bola je širok i obuhvata različite nozološke entitete:
dijabetes melitus (dijabetička polineuropatija), postherpetičnu neuralgiju, centralne vaskularne lezije (moždani udar), traumatske povrede, multiplu
sklerozu, tumore i jatrogene uzroke poput hirurških oštećenja nerava.
Cilj ovog rada je da se, na osnovu važećih kliničkih smernica, najnovijih naučnih saznanja i praktičnog kliničkog iskustva, sistematizuju aktuelni
principi u dijagnostici i terapiji neuropatskog bola. Sprovedena je ciljana analiza savremene literature dostupne u bazama PubMed, Scopus i Cochrane
Library, sa fokusom na savremene dijagnostičke i terapijske aspekte neuropatskog bola.
Lečenje neuropatskog bola zahteva individualizovan, multimodalan pristup, koji obuhvata farmakološke i nefarmakološke intervencije. U
farmakoterapiji se preporučuju četiri glavne grupe lekova: triciklični antidepresivi (npr. amitriptilin), inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina i
noradrenalina (duloksetin), antiepileptici (gabapentin, pregabalin) i opioidi (kod rezistentnih oblika). Lokalne terapije (lidokain, kapsaicin) i
invazivne metode (npr. neuromodulacija) u određenim kliničkim kontekstima.
Uprkos napretku u razumevanju mehanizama nastanka neuropatskog bola, terapijski odgovori su često suboptimalni. Stoga je ključno insistirati na
personalizovanom pristupu, koji integriše preciznu dijagnostiku i racionalnu farmakoterapiju. Pravovremeno prepoznavanje i pravilno razumevanje
patofiziologije ovog bola predstavljaju osnovu uspešne terapije i očuvanja kvaliteta života pacijenata.
Ključne reči: neuropatski bol, dijagnoza, terapija, multimodalni pristup.
Vekoslav Mitrović
30.06.2025.
Professional paper
SEKUNDARNA PROFILAKSA INFARKTA MOZGA ANTIAGREGACIONOM TERAPIJOM – NOVOSTI I DILEME
Uvod: Najznačajnije ishemijske bolestimozga čine infarkt mozga i tranzitorna ishemijska ataka (TIA). Ove bolesti čine većinu savremenih
cerebrovaskularnih bolesti. Svake godine u Sjedinjenim Državama oko 795 000 ljudi doživi moždani udar. Od tog broja 87% su ishemijski, što iznosi
690 000 događaja godišnje. Od ovih 690 000 događaja, rekurentni ishemijski događaji čine 185 000.Od ovog broja ogromnu većinu čine pacijenti sa
nekardioembolijskom ishemijskom bolesti mozga (infarktom mozga/TIA).Većina pacijenata koje neurolog ima svakodnevno su pacijenti sa
nekardioembolijski infarktom mozga/TIA. Iz ovih činjenica se može zaključiti da sekundarna prevencija nekardioembolijskog infarkta mozga je od
velike važnosti. Antiagregacionu terapiju u sekundarnoj profilaksi su dugo vremena činili Acetil salicilna kiselina, Clopidogrel i Dipiridamol. Sada se
pojavljuju novi antiagregacioni lijekovi usmjernicama za sekundarnu prevenciju moždanog infarkta. Ti lijekovi su prasugrel, ticagrelor i cilostazol.Ovi
lijekovi se pojavljuju u najnoviji vodičima Američkog udruženja za srce/Američko udruženje za moždani udar i u Evropskom organizaciji za moždani
udar. Kod pacijenata koji imaju infarkt mozga ili TIA i stenozu 50% do 99% velike intrakranijalne arterije,savjetuje se dodavanje Cilostazola aspirinu
ili Clopidogrelu. Savjetuje se i dodavanje Ticagrelola Aspirinu kod pacijenata koji su imali infarkt mozga ili TIA i stenozu ekstrakranijalne ili
intrakranijalne arterije veću od 30%.Preporučuje se da trajanje ove dvojne antiagregacione terapije traje 30 dana.Primjećuje se da je još uvijek
snaga ovih novih preporuka još uvijek mala. Očekuje se u budućnosti da će snaga ovih preporuka biti sve veća i veća kako bude raslo kliničko iskustvo
sa ovim terapijama.
Zaključak: Nakon dugo vremena bez promjena, sada imamo nove preporuke i nove lijekove u skundarnoj profilaksi infakrta mozga i TIA
antiagregacionom terapijom kod pacijenata sa nekardioembolijskim infarktom mozga i TIA.
Ključne riječi: infarkt mozga, sekundarna prevencija, antiagregacioni lijekovi, prasugrel, ticagrelor, cilostazol
Zoran Vujković, Duško Vulić
30.06.2025.
Professional paper
UROĐENE SRČANE MANE – NAŠA ISKUSTVA
Uvod:Savremeni dijagnostički alati i terapijski pristupi značajno su unapredili mogućnosti lečenja dece sa urođenim srčanim manama (USM), dovodeći
do smanjenja mortaliteta i produženja životnog veka, čime se značaj ovih mana u pedijatrijskoj populaciji dodatno naglašava.
SAŽETAK
Cilj rada:Prikazati dijagnostički algoritam i analizirati kliničke ishode kod dece sa USM tokom desetogodišnjeg perioda (2014–2024), na osnovu
iskustva jedne regionalne zdravstvene ustanove.
Metodologija: Retrospektivna analiza sprovedena je na pedijatrijskom odeljenju bolnice Kralj Milutin, KBC Gračanica, u periodu 2014–2024. godine.
Indikacije za kardiološku evaluaciju uključivale su šum na srcu, prisustvo znakova srčanog popuštanja i bol u grudima. Iz studije su isključeni pacijenti
sa bivelarnom aortom i prolapsom mitralne valvule. Dijagnostički postupak uključivao je standardne ehokardiografske i doplerske metode
korišćenjem aparata Philips (sistem 3.0 MHz, sonda 2–4 MHz), Kod odabranih pacijenata urađena je I kateterizacija srca radi potvrde dijagnoze ili u
cilju terapijskog postupka. Statistička obrada izvršena je u programu SPSS 21, uz nivo značajnosti p < 0,05.
Rezultati: Kod 120 dece uzrasta 0–15 godina ustanovljena je neka forma USM. Među njima je bilo 59 novorođenčadi (49,2%) i 61 dete različitog
uzrasta (50,8%) (p < 0,05). Devojčice su činile 53,3%, a dečaci 46,7% (p > 0,05). USM bez cijanoze zabeležene su kod 102 pacijenta, dok su 18 dece
imala cijanotične mane (p < 0,05). Hirurško lečenje sprovedeno je kod 32 pacijenta (31,4%), spontano zatvaranje defekta registrovano je kod 42 dece
(34,2%), dok su 3 defekta zatvorena transkateterski. Kod 41 deteta (34,1%) za sada, nije bilo potrebe za hiruškim tretmanom . Zabeležena su dva
smrtna ishoda.
Zaključak: Urođene srčane mane predstavljaju najčešće urođene anomalije u dečijem uzrastu. Pravovremena dijagnostika, multidisciplinarni pristup i
dostupnost savremenih terapijskih modaliteta omogućavaju visok kvalitet života za ovu decu.
Ljiljana Šulović
30.06.2025.
Professional paper
SRČANA SLABOST I GOJAZNOST
Kao posledica nepravilne ishrane i sedentarnog načina života broj gojaznih osoba dobija epidemijske razmere. Brojne studije pokazuju da je povišen
indeks telesne mase (BMI) nezavistan faktor rizika za nastanak kardiovaskularnih bolesti, uključujući i srčanu insuficijenciju.
Povećanje indeksa telesne mase je udruženo sa povećanim rizikom od pojave srčane slabosti (sistolne i dijastolne) kod osoba oba pola. Naime,
gojaznost je povezana sa češćom hipertrofijom leve komore i njenom dilatacijom, što su prekursori srčanog popuštanja. Usled prisutnog metaboličkog
sindroma kod gojaznih je češća pojava koronarne bolesti. Prevalencija diabetesa, arterijske hipertenzije i hiperlipoproteinemija raste sa porastom
indeksa telesne mase, a oni su faktori rizika za pojavu koronarne bolesti, koja je najčešći uzrok pojave srčane insuficijencije. Pored toga, dijabetes i
arterijska hipertenzija nezavisno povećavaju rizik od nastanka srčane insuficijencije. Povišen BMI udružen je sa izmenjenim remodelovanjem i
hipertrofijom leve komore (verovatno zbog povećanog hemodinamskog opterećenja), neurohormonalnom aktivacijom (povećana simpatička aktivnost,
aktivnost renin-angiotenzin sistema i dr.) i povećanim oksidatvnim stresom. Poslednjih godina ističe se značaj masnog tkiva kao endokrinog organa
koji oslobađa širok spektar biološki aktivnih materija koje mogu imati kardiotoksično dejstvo. Postoji više mogućih mehanizama kojima gojaznost
direktno može dovesti do pojave srčane insuficijencije: gojaznost uzrokuje akumulaciju lipida u ili oko miocita, a oni produkuju lipotoksine sa
direktnim toksičnim efektom na miocite; gojaznost indirektno uzrokuje insuficijenciju desne komore, zbog restriktivne bolesti pluća i poremećaja
disanja tokom sna (sleep apnea); gojaznost je hronično inflamatorno stanje, a inflamatorni citokini mogu narušiti kardijalnu funkciju i/ili izazvati
fibrozu (metaflamacija). Simptomi i znaci SI se naročito teško utvrđuju kod gojaznih, pa se dijagnoza srčane insuficijencije često ne postavlja na
vreme. Gojaznost i terapija srčane slabosti mogu uticati na niže nivoe natriuretskog peptida. Redukcija telesne težine, promena načina života i
ishrane, kao i prevencija dijabetesa kod gojaznih osoba, može značajno redukovati rizik od nastanka srčane insuficijencije. Redukcija telesne težine
dijetom, barijatrijskom hirurgijom ili lekovima (inkretinski hormoni) kod izrazito gojaznih osoba može sprečiti pojavu i poboljšati tok SI. S druge
strane, gojazni, suprotno prvobitnim očekivanjima, često imaju bolju prognozu srčane insuficijencije od negojaznih (obesity paradox). Terapija
srčane insuficijencije kod gojaznih se sastoji iz opštih mera lečenja, medikamentne terapije, invazivnih kardioloških terapijskih mera, kao i hirurškog
lečenja. Primena SGLT2 inhibitora, sakubitril/valsartana i spironolactona imaju posebno povoljan efekat u terapiji srčane insuficijencije kod
gojaznih. Određeni lekovi za terapiju hipertenzije ili dijabetesa, kao što su ACE inhibitori i metformin posebno su efikasni za lečenje i sprečavanje
nekih od posledica ovih bolesti kod gojaznih, a time mogu smanjiti rizik od nastanka srčane insuficijencije. Druga terapija kao što je antiagregaciona
terapija, statini ostvaruju terapijski cilj sprečavanjem nastanka i progresije koronarne bolesti srca,
S obzirom na veliki broj nepoznanica koji prati ovu temu, očekuje se da će buduća istraživanja potpuno razjasniti sve do sada nedovoljno poznate
karakteristike srčane insuficijencije kod gojaznih osoba i da će otvoriti nove terapijske mogućnosti u tretmanu ovih osoba.
Ključne reči: Srčana insuficijencija, gojaznost, rizik, prognoza
Vladan Perić, Marija Stević, Kristina Bulatović
30.06.2025.
Professional paper
PROBLEM ORJENTISANO UČENJE U VIRTUELNOJ REALNOSTI
Uvod: Problem orjentisano učenje je pedagoška strategija za prikazivanje situacija iz stvarnog svijeta i daje smjernice i instrukcije studentima dok
razvijaju vještine rješavanja problema. Uz pomoć vještačke inteligencije u virtuelnoj stvarnosti omogućava rješavanje slučajeva korišćenjem problem
orjentisanog algoritma.
SAŽETAK
Glavni dio teksta: Virtuelni pacijent je softver koji kroz simulaciju realnih medicinskih slučajeva služi za edukaciju studenata. On omogućava da se
sagleda složenost dijagnostičkih procedura kliničkih slučajeva na taj način što će biti iskorišteni slučajevi iz realne kliničke prakse sa teoretski
opravdanim diferencijalno –dijagnostičkim dilemama kroz dinamičnu strukturu slučaja. Korisnici mogu unaprijediti i testirati sposobnost rješavanja
problema pokušavajući da riješe slučajeve samostalno. Riješavanje slučajeva podrazumijeva obradu anamnestičkih podataka i rezultate ispitivanja
(istorija bolesti, fizikalni pregled, laboratorijski nalazi), da bi se odredila odgovarajuća dijagnoza i donijela terapijska odluka. Kreiranje „virtuelnog
pacijenta“ daje mogućnost studentima da samostalno vode pacijenta, od dijagnostike do terapije, da stiču nova saznanja o različitim kliničkim
oblastima, i da njihov napredak bude kontinuirano praćen od strane tutora.
Zaključak: Upotreba problem orjentisanog učenja u virtuelnoj realnosti povećava dostupnost kontinuiranog treninga za student, proširuje spektar
kliničkih tema, vježbe se izvode u “virtuelnom”, a samim tim i bezbjednijem okruženju i omogućava dostupnost pacijenta-“bilo kad i bilo gdje”.
Ključne rječi: problem orjentisano učenje, virtuelna stvarnost, virtualni pacijent
Dejan Bakonjić
30.06.2025.
Professional paper
KARCINOM PLUĆA-SAVREMENI IZAZOVI U ISPITIVANJU I LEČENJU
Karcinom pluća je najčešći karcinom u odnosu na incidencu i vodeći uzrok smrtnosti od malignih bolesti. Visoka incidenca i mortalitet su stalni motiv
za istraživanja na polju poboljšanja ranog otkrivanja potencijalnog karcinoma, unapređenja složenih metoda dijagnostike i lečenja bolesnika sa
karcinomom pluća.
Rano otkrivanje karcinoma primenom niskodozne kompjuterizovane tomografije grudnog koša je prema rezultatima nekih studija ( National Lung
Screening Trial) smanjilo mortalitet za 20%. Implementacija programa skrininga zahteva poznavanje osnovih principa i protokola rada, tumačenja
rezultata i postupaka na osnovu dobijenih nalaza.
Otkrivanje tumora u ranoj fazi omogućava i veći procenat bolesnika kod kojih je moguće hirurško lečenje kao i primena minimalno invazivne hirurgije
(VATS-video-asistirana torakoskopska hirurgija) i ograničenih sublobarnih resekcija.
Lokalna kontrola bolesti se može postići i primenom stereotaksične radioterapije tela (SBRT), ciljano usmerene na tumor sa minimalnim efektima na
okolni plućni parenhim. SBRT je posebno značajna kao metoda lokalne terapije karcinoma kod bolesnika koji nisu kandidati ili ne prihvataju hirurško
lečenje.
Značajne promene na planu sistemskog lečenja nastale suuvođenjem u kliničku praksu molekularne (ciljane) terapije i imunoterapije.
Savremenе metode otkrivanja, ispitivanja, hirurškog lečenja, radioterapije i sistemskog lečenja zahtevaju multidisciplinarni timski pristup lečenju
bolesnika sa karcinomom pluća.
Ključne reči: karcinom pluća, skrining, radioterapija, ciljana terapija
Maja Ercegovac, Slaviša Baščarević, Dragana Marić, Marko Popović
30.06.2025.
Professional paper
ISTORIJSKI RAZVOJ SRPSKOG LEKARSKOG DRUŠTVA OD 1872. DO 2025. GODINE
Doktor Vladan Đorđević sa petnaestoricom kolega osniva 1872. godine Srpsko lekarsko društvo koje od 1874. izdaje časopis Srpski arhiv za celokupno
lekarstvo. Od samog početka rada, shodno ciljevima koji su proklamovani u Ustavu Srpskog lekarskog društva, težište je stavljeno na dodatnu
edukaciju lekara. Sve do osnivanja Medicinskog fakulteta u Beogradu, jedino mesto gde su lekari mogli sticati nova znanja iz svih oblasti medicine bili
su sastanci SLD. Na sastancima su prikazivani zanimljivi slučajevi iz prakse naših vodećih lekara, referisano je o najnovijim dostignućima iz svih
oblasti medicine, podnošeni su izveštaji sa međunarodnih kongresa kojima su prisustvovali naši lekari. Između dva svetska rata počinje i osnivanje
specijalističkih sekcija u okviru SLD. Po okončanju Drugog svetskog rata Društvo značajno unapređuje svoj rad, budući da je od novih vlasti
prepoznato kao organizacija od izuzetnog značaja za razvoj medicinske nauke i prakse u Srbiji. Osniva se veći broj specijalističkih sekcija, a Društvo
ulazi i u period teritorijalne organizacije osnivanjem podružnica. U ovom radu
posebna pažnja biće posvećena statutarnim promenama SLD i radu pojedinih predsednika
Društva koji su značajno unapređivali njegov rad.
Ključne reči: osnivači, sekcije, podružnice, statutarne promene, zaslužni predsednici
Milan Nedeljković, Zoran Vacić
30.06.2025.
Professional paper
ULOGA SIMULACIJE U MEDICINSKOJ EDUKACIJI
Medicinska edukacija zasnovana na simulaciji postala je ključni deo obuke zdravstvenih radnika, koristeći napredne tehnologije kao što su
kompjuterske simulacije, visoko-verni manekeni i virtuelna realnost. Postoje tri glavne vrste simulacije: simulacija u centrima za simulaciju, „in situ“
simulacija u stvarnom kliničkom okruženju, i simulacija na daljinu koja koristi digitalne alate za obuku. Simulacioni centri obezbeđuju kontrolisano
okruženje za vežbanje kliničkih veština, dok „in situ“ simulacija omogućava timovima da vežbaju u svom svakodnevnom radnom okruženju.
Cilj ovakvog pristupa je poboljšanje kliničkih veština, donošenja odluka i osiguranje bezbednosti pacijenata kroz stvaranje riziko-free okruženja za
učenje. Učesnici mogu ponavljati scenarije i brzo dobijati povratne informacije, što im pomaže da steknu samopouzdanje u kompleksnim medicinskim
situacijama. Osim toga, simulaciona medicina podstiče interdisciplinarnu saradnju i poboljšava zadržavanje znanja u poređenju sa tradicionalnim
metodama obrazovanja.
Istorijat medicinske simulacije seže unazad do antičkih vremena kada su korišćeni modeli za prikazivanje kliničkih stanja. Moderni pristupi su se
razvijali kroz decenije, sa posebnim naglaskom na simulaciju kardiopulmonalne reanimacije i širenje na druge specijalnosti. Broj simulacionih centara
brzo raste, omogućavajući integraciju simulacije u medicinske kurikulume.
Medicinska edukacija zasnovana na simulaciji omogućava polaznicima da se obučavaju u kontrolisanim uslovima, smanjujući rizik od grešaka koje
mogu nastati tokom rada sa stvarnim pacijentima. Ovo stvara okruženje u kojem se greške mogu tolerisati i analizirati, čime se povećava poverenje
između zdravstvenih radnika i pacijenata. Ovaj metod obrazovanja takođe omogućava realističniju obuku u situacijama koje se retko javljaju u praksi.
Simulacije se mogu izvoditi sa različitim vrstama simulatora, uključujući fantome, standardizovane pacijente i kompjuterske programe. Simulatori se
klasifikuju prema nameni i vernosti simulacije, od niskih do visokih nivoa vernosti, što utiče na interaktivnost i realnost obuke. Visoko verni simulatori,
iako skuplji, omogućavaju najrealističnije iskustvo, dok simulacije niske vernosti često imaju niže troškove ali manju interaktivnost.
Na kraju, simulacija na daljinu je postala važna alternativna metoda, omogućavajući edukaciju velikog broja zdravstvenih radnika u različitim
lokacijama putem digitalne komunikacije. Ova metoda se pokazala posebno korisnom tokom pandemije COVID-19.
Zaključujemo da, iako su troškovi često prepreka, entuzijazam i kreativnost mogu omogućiti realizaciju simulacione edukacije i u uslovima
ograničenih resursa. Razmena iskustava i znanja kroz evropska udruženja može doprineti daljem razvoju simulacione medicine i unapređenju kvaliteta
medicinske edukacije na našim prostorima.
Ključne reči: simulacija, medicinska edukacija, studenti medicine
Slađana Trpković