Current issue

Issue image

Volume 53, Issue 4, 2025

Online ISSN: 2560-3310

ISSN: 0350-8773

Volume 53 , Issue 4, (2025)

Published: 30.06.2025.

Open Access

All issues

More Filters

Contents

30.06.2025.

Professional paper

FEOHROMOCITOM – TUMOR SA MNOGO LICA


 Feohromocitom je redak tumor srži nadbubrežne žlezde, sa incidencom od 0,8 do 2,3 novo-otkrivena slučaja na million stanovnika godišnje, u opštoj
 populaciji. Može se javiti u svakom uzrastu i okolnostima, uključujući novorođenčad, trudnice i dr.. ali je češći kod žena u životnom dobu između 20 i
 50 godina.
 
Dijagnoza se bazira na tipičnim simptomima, laboratorijskim analizama i lokalizacionim pretragama - ultrazvuk, kompjuterizovana tomografija (CT),
 nuklearna magnetna rezonanca (NMR), scintigrafija (MIBG). Preporučuje se i genetski skrining kod sumnje na hereditarnu formu. U 0,1-1% slučajeva
 dijagnozu postavljaju kardiolozi jer podaci ukazuju da svaku novo-nastalu hipertenziju treba evaluirati u pravcu moguće feohromocitomom
 indukovane hipertenzije. Biohemijska potvrda dijagnoze feohromocitoma se bazira na prisustvu povišenih vrednosti kateholamina i/ili njihovih
 metabolite u plazmi ili u urinu. Savremene preporuke polaze od stanovišta da bi  inicijalni skrining feohromocitoma trebalo da uključuje i merenje
 frakcioniranog metanefrina u urini i/ili plazmi. Nakon biohemijske potvrde, mora biti sprovedena lokalizacija tumora. U većini slučajeva
 feohromocitom se može identifikovati pomoću CT-a, ali je NMR bolji izbor za ekstraandrenalne lokalizacije i male tumore. Ako se sumnja na
 paragangliom, multiple tumore ili metastaze, scintigrafija pomoću I-MIBG daje visoku specifičnost i senzitivnost u njihovoj detekciji.   
Hipertenzija se tipično prezentuje kao hipertenzivna kriza, indukovana stresom, fizičkim naporom, naglim pokretima i sl.. Ali, oko 10-20% pacijenata
 ima umerenu hipertenziju, bez hipertenzivnih kriza. Osim paroksizmalne hipertenzije, klasični simptomi, kao što su glavobolja, bledilo, palpitacije,
 anksioznost se javljaju samo kod 50% slučajeva. Oko 5% pacijenata sa feohromocitomom su asimptomatski, što može odložiti dijagnoszu. Zato se za
 ovaj tumor kaže da ima mnogo lica.
 U literaturi se za feohromocitom vezuje pravilo 10%, što znači da u 10% slučajeva može biti: ekstraadrenalna lokalizacija, bilateralan, bez
 hipertenzije, nasledan, maligan, u dečjem uzrastu. Međutim, razvoj sofisticiranih dijagnostičkih metoda dovodi ovo pravilo u pitanje. Hereditarne
 forme imaju veću incidencu bilateralnih tumora (20-50%), ekstra-adrenalna lokalizacija se javlja u više od 20% slučajeva i rizik od maligniteta raste i
 do 40%, prema nekim izvorima.
 Preoperativna priprema ima dva glavna cilja:kontrolu krvnog pritiska i restauraciju volumena krvi do normalnih vrednosti, primenom alfa-blokatora u
 inicijalnom tretmanu
 Intraoperativno pred anesteziologom su dva najznačajnija problema: hipertenzija (tokom indukcije u anesteziju i resekcije tumora) i hipotenzija
 nakon devaskularizacije i ekstirpacije tumora. Takođe, mogu se javiti srčane aritmije kao veliki problem, naročito kod epinefrin-sekretujućih tumora.
 U cilju uspešnog tretiranja ovih hemodinamskih poremećaja, neophodno je preoperativno uspostaviti invazivni monitoring krvnog i centralnog venskog
 pritiska. Antihipertenzivi i antiaritmici moraju biti momentalno dostupni za primenu. Zbog mogućih dramatičnih hemodinamskih poremećaja,
 feohromocitom je nazvan još i “anesteziološka noćna mora

Nevena Kalezić, Ksenija Jovanović, Milena Šibalić

30.06.2025.

Professional paper

KONTUZIJA MIOKARDA ČESTO ZABORAVLJENA DIJAGNOZA U TUPOJ TOTAKALNOJ TRAUMI - PRIKAZ SLUČAJA

Trauma predstavlja četvrti vodeći uzrok smrti u svetu.Saobraćajnim traumatizmom smatra se najčešćim(18-25%).Tupu torakalnu traumu ističe visok
 mortalitet(10-25% ukupnog trauma mortaliteta) na mestu nesreće ili u prvih 48h što se dovodi u vezu sa traumom miokarda – kontuzija miokarda i
 povredom velikih krvnih sudova.Kontuzija miokarda tzv. nagnječenje miokarda/„modrica srčanog mišića“ predstavlja nemogućnost adekvatne
 kontraktilne sposobnosti miokarda.Zastupljena je u oko 15% tupe torakalne traume, dok je fraktura sternuma u 10% slučajeva predstavljana kao
 glavni uzrok. Klinička prezentacija i simptomi zavise od mehanizma povređivanja i jačine primenjene sile, ali najčešće i najsličniji su akutnom
 koronarnom događaju-bol u grudima bez propagacije refraktoran na nitroglicerin,nedostatak daha,lupanje preskakanje srca uz nesvestice uz podatak
 tupe traume uvek zahtevaju intenzivan monitoring i trebaju nas uputiti na kontuziju miokarda dok se drugačije ne dokaže.
 Muškarac starosti 55 godina primljen je u intenzivnu negu nakon povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi prevrtanjem motornog vozila tokom
 radnog vremena kao vozač službe hitne pomoći. U momentu prijema svestan, komunikativan, orjentisan rekonstruiše događaj u potpunosti,navodi
 kratkotrajno pomućenje senzorijuma za trenutak nesreće ali bez pratećih subjektivnih tegoba u tom trenutku.Inicijalno hemodinamski
 normotenzivan, srčana radnja ritmična mirna tonovi tiši čujni, respiratorno stabilan žali se na osećaj nedostatka vazduha i bol u grudnom košu pri
 pokušaju dubokog udaha, bez drugih vidljivih povreda. Inicijalni EKG zapis srčana radnja tahikardna, prošireni QRS kompleksi u pravcu BLG.Nakon
 kraće obrade, simptomatske terapije i pripreme urađena je skener dijagnostika po protokolu za traumu – nalaz na endokranijumu, abdomenu i maloj
 karlici uredan dok na grudnom košu uočava se serijska fraktura prednjih okrajaka desno II-VIII rebra, levo II do IX rebra uz dislokaciju fragmenata od
 IV do VII rebra levo.znaci subkutanog emfizema levo. U perikardu znaci pneumoperikarda i pleuralni izliv do 20mm uz minimalni pneumotraks levo. U
 srednjem lobusu i anteriornom segmentu desnog gornjeg lobusa zone “ground glass”denziteta koje idu u prilog kontuziji.
 Po završenoj dijagnostici pacijent se žali na težinu u grudima i nelagodnost, monitorski verifikovana hipotenzija praćena izmenama u EKG zapisu u
 pravcu ST depresija u D1-2 AVL, V3-5 do 1mm. Obzirom da se radi o pacijentu bez prethodne kardiološke anamneze, bez anginoznih tegoba i bez
 ranije izmenjenog EKG zapisa odmah uzeti kardispecifični enzimi koji su pokazali desetostruki porast, uključena simptomatska terapija analgetici,
 antiaritmici i terapija za akutni koronarni dogadjaj.Pozvan internista u hitnu konsultaciju.Urađen ultrazvuk srca(UZ) gde se uočavaju segmentni
 ispadi u kinetici uz hipokineziju donjeg i lateralnog zida,ejekciona frakcija leve komore oko 50% sa minimalnim perikardnim izlivom do 12mm i
 raslojanjem perikarda.U daljem toku zbog postavljanja sumnje na akutni koronarni događaj urađena koronarografija,uredan nalaz sto ukazuje na
 kontuziju miokarda u sklopu tupe torakalne traume.Nakon 48h potpuna normalizacija EKG zapisa,kardiospecifičnih enzima i kliničkih tegoba.Pacijent
 u dobrom opštem stanju otpušten kući sa savetom za kontrolni UZ nakon mesec dana.
 Postavljanje dijagnoze kontuzije miokarda uz nespecifičnu simptomatologiju otežano je nedostatkom idealnog dijagnostičkog testaje teško.Ovo
 navodi na potrebu za razvojem protokola i algoritama pristupa pacijentu kada se posumnja na kontuziju miokarda uz širenje svesti o ovoj dijagnozi
 koja brzim, ciljanim i usmerenim delovanjem ima dobru prognozu i povoljan ishod za pacijenta.
 Ključne reči: tupa torakalna trauma, saobraćajni traumatizam, kontuzija miokarda, perikardni izliv, ultrazvuk srca

Slađana Mirić, Ljubiša Mirić, Tijana Smiljković

30.06.2025.

Professional paper

KARAKTERISTIKE VANBOLNIČKI STEČENIH PNEUMONIJA

 Vanbolnički stečene pneumonijeili pneumonije stečene u zajednici ( CAP – community acquired pneumonia ) su bolesti koje su uzrok čestog
 morbiditeta i mortaliteta.Stopa mortaliteta se kreće preko tri miliona godišnje, što iziskuje blagovremenu dijagnostiku i terapiju, jer predstavljaju
 aktuelan zdravstveni i ekonomski problem.Vanbolnički stečene pneumonije ( CAP ) čine preko 4,5 мiliоnа ambulantnih i hitnih poseta zdravstvenim
 ustanovama.U SAD- u na godišnjem nivou se prijavi 5−10 miliona obolelih, od toga se 1,1 milion leči bolnički.
 SAŽETAK
 Godišnja incidenca pneumonija je 5 do 10 /1000 u mlađih od 65 godina, а u starijoj populaciji 25 do 44/1000. Stopa smrtnosti u mlađih je 1 до 5%, а
 u starijoj populaciji čak 20 do 30%.Pneumonija se javlja u svim životnim dobima i kod osoba oba pola. Definišemo ih као akutnu infekciju donjih
 disajnih puteva, која је stečena u zajednici (community acquired pneumonia - CAP ), bez boravka ili kontakta sa zdravstvenim ustanovama.Najčešći
 uzročnici ovih pneumonija su Streptoccocus pneumonie, Haemophilus influenczae, Mycoplasma pneumoniae, Virusi influence A I B, Corona virus,
 Legionela pmeumonie.
 Klinička definicija vanbolnički stečene pneumonije uključuje pojavu infiltrata na radiografiji pluća (koja se ne može objasniti prisustvom druge
 bolesti), izmenjen auskultatorni nalaz(promena disajnog šuma i/ili pojava inspirijumskih pukota ), uz kašalj ili bar neki od kliničkih simptoma. Kod
 sumnje na pneumoniju trebalo bi da se urade sljedeći laboratorijski nalazi: kompletna krvnu slika (KKS), prokalcitonin, CRP, glicemia,urea, kreatinin,
 transaminaze i elektroliti. Za utvrđivanje atipičnih pneumonija koriste se serološka testiranja. 
Zaključak Rtg snimkom pluća postavlja se konačna klinička dijagnoza pneumonije, utvrđuju se lokalizacija i proširenost infiltrata.Za procenu težine
 pneumonija koristi se bodovni skor Pneumonia Severety Index (PSI ) i CURB – 65. Lečenje pneumonija treba započeti odmah pri postavljanju kliničke
 dijagnoze. Zato je inicijalno antimikrobno lečenje često empirijsko.

Biljana Krdžić

30.06.2025.

Professional paper

PRIMENA TEČNOSTI KOD KRITIČNO OBOLELIH PACIJENATA SA SEPSOM I SEPTIČKIM ŠOKOM

UVOD Sepsa se definiše kao životno ugrožavajuća disfunkcija organa čiji je uzrok disregulatorni odgovor domaćina na infekciju. Septički šok treba
 razmatrati kao podgrupu sepse sa pratećim cirkulatornim, ćelijskim i metaboličkim poremećajima koji doprinose povećanoj smrtnosti više nego sama
 sepsa. U tretmanu sepse jedna od najbitnijih terapijskih mera je davanje tečnosti. Sepsu prati teška vazoplegija, koja je povezana sa oštećenjem
 glikokaliksa i koja može dovesti do razvoja distributivnog šoka. Efikasna podrška hemodinaskoj funkciji je bitna za preživljavanje pacijenata sa
 sepsom i septičkim šokom. U prošlosti, idealni tretman za pacijente sa sepsom zasnivao se na masivnoj nadoknadi volumena tečnosti. Međutim, u
 novije vreme ovaj koncept je ozbiljno doveden u pitanje.
 GLAVNI DEO Primena tečnosti fiziološki treba da dovede do povećana venskog priliva u srce, i kao odgovor, do povećanja minutnog volumena srca.
 Međutim, uočeno je da se korisni efekat nadoknade volumena ne dešava kod mnogih pacijenata. Odgovor na primenu tečnosti je prisutan kod samo
 polovine pacijenata.
 Vrste tečnosti - Dve glavne vrste tečnosti za nadoknadu volumena su izotonični kristaloidi i koloidi.
 Kristaloidi se dele u dve grupe - rastvori bogati hloridima (tzv. fiziološki rastvor - Nacl 0,9%) i balansirani kristaloidi. Prema pretodnim Smernicama za
 lečenje sepse 2021. oni se smatraju tečnostima izbora za lečenje pacijenata sa sepsom i septičkim šokom. Primena balansiranih kristaloida kod
 pacijenata sa sepsom ima prednosti iz dva razloga: prvi, oni imaju elektrolitni sastav koji je približan sastavu plazme i drugi, primena rastvora
 bogatih hloridima je udružena za velikim rizikom za razvoj hiperhloremijske acidize, naročito ako se primeni u velikom volumenu.
 U prošlosti, tečnost izbora su bili koloidi (HES, želatini, dextrani), kao molekuli velike težine, za koje se verovalo da smanjuju ektravaskularn gubitak
 (“curenje”) tečnosti i dugotrajno povećavaju intravaskularni volumen. Međutim, nema dokaza koji pokazuju superiornost primene rastvora koloida
 prema kristaloidima. Uprkos teoretskoj prednosti albumina prema kristaloidima u održavanju onkotskog pritiska, brojne studije su pokazale da
 albumin ne povećava preživljavanje pacijenata. 
Količina tečnosti - Prema aktuelnim vodičima sugeriše se primena najmanje 30 ml/kg kristaloida intravenski u prva 3 sata. Navedeni volume tečnosti
 je krajnje diskutabilan poslednjih godina, gde je zajednički zaključak da treba primeniti individualni pristup prema toleranciji i odgovoru na bolus
 tečnosti.
 ZAKLJUČAK Primena tečnosti je jedna od najbitnijih terapijskih mera u tretnmanu sepse i septičkog šoka. Balansirani kristaloidi su tečnost izbora.
 Preporučuje se individualni pristup koji se bazira na toleranciji tečnosti i odgovoru na bolus tečnosti. Preporučuje se pristup zasnovan na primeni
 malih i ponavljajućih bolusa tečnosti (250-500 ml) kristaloida uz hemodinamski monitoring pacijenata.

Dragan Đorđević

30.06.2025.

Professional paper

KOMPLEKSNA PENETRANTNA OŠTEĆENJA UNUTRAŠNJIH ORGANA KOD DECE: HIRURŠKE I SISTEMSKE IMPLIKACIJE

Uvod: Prostreli abdomena predstavljaju ozbiljan oblik penetrantne traume koji često dovodi do višestrukih povreda vitalnih struktura unutar trbušne
 šupljine. Zbrinjavanje ovakvih pacijenata zahteva multidisciplinarni pristup, brzu stabilizaciju hemodinamskih parametara i hitnu hiruršku
 intervenciju. Ishod zavisi od broja i težine povreda, vremena proteklog do operacije, kao i efikasnosti postoperativne nege.
 Prikaz slučaja: Prvi pacijent, muškarac star 36 godina, primljen je nakon prostrelne povrede trbuha zadobijene vatrenim oružjem iz neposredne
 blizine. Pri prijemu bio je konfuzan, tahikardan (HR 132/min), hipotenzivan (TA 80/60 mmHg), sa rigidnim abdomenom i izraženim znakovima
 akutnog abdomena. Urađena je brza reanimacija uz nadoknadu tečnosti i krvi, nakon čega je sprovedena hitna medijalna laparotomija.
 Intraoperativno su pronađene višestruke perforacije jejunuma, aktivno krvarenje iz mezenterijalnih sudova i hematoperitoneum sa više od 1500 ml
 krvi. Izvršena je resekcija segmenta tankog creva u dužini od 80 cm sa termino-terminalnom anastomozom, hemostaza i ispiranje peritonealne
 šupljine. Pacijent je postoperativno zbrinut u jedinici intenzivne nege, a oporavak je protekao bez znakova peritonitisa ili fistulacije. Drugi pacijent,
 muškarac star 29 godina, takođe je ranjen vatrenim oružjem, ali u stabilnijem opštem stanju. Po prijemu je bio afebrilan, orijentisan, sa bolom
 lokalizovanim u desnom kvadrantu abdomena. Laboratorijski su dominirale blaga leukocitoza i povišeni CRP. Ultrazvuk i CT abdomena ukazali su na
 prisustvo slobodne tečnosti u abdomenu i vazdušnih mehurića u blizini hepatične fleksure. Indikovana je eksplorativna laparotomija tokom koje je
 ustanovljena linearna povreda kapsule desnog jetrenog režnja i jedinstvena perforacija transverzalnog kolona. Izvršena je primarna sutura creva,
 hemostaza jetre i postavljanje drenova. Pacijent je lečen antibiotski i parenteralno, sa urednim postoperativnim tokom i otpušten je iz bolnice
 devetog dana.
 Zaključak: Oba prikazana slučaja potvrđuju značaj individualnog pristupa u zbrinjavanju prostrelnog oštećenja trbušnih organa. Rano prepoznavanje
 stepena povrede, adekvatna preoperativna priprema i blagovremena laparotomija doprinose smanjenju smrtnosti i komplikacija. Uvođenje protokola
 za upravljanje traumom i dostupnost obučenog hirurškog tima od suštinskog su značaja za ishod lečenja ovih pacijenata.
 Ključne reči: penetrantna trauma, resekcija creva, povreda jetre, laparotomija

Zlatan Elek, Mladen Kasalović, Gojko Igrutinović

30.06.2025.

Professional paper

RAZVOJNI POREMEĆAJ KUKA – PREVENCIJA I LEČENJE


 Razvojni poremećaj kukova (RKP) je termin koji je devedesetih godina prošlog veka zamenio dotadašnji naziv  urođeno iščašenje kukova, i  kojim se
 oznalava  najčešći poremećaj koštano-zglobnog sistema kod dece. 
Etiologija RPK je i dalje nejasna, i najverovatnije multifaktorska, kombinovanim dejstvom genetskih, mehaničkih i hormonskih faktor. Ovi faktori
 mogu delovati  prenatalno, peripartalno i postnatalno. Postoje velike  rasne, etničke i   regionalne varijacije u učestalosti uz značajnu predominaciju
 ženskog pola, što otežava primarnu prevenciju, usmerenu na sprečavanje nastanka oboljenja. Najvažniji faktor za pravilni razvoj zgloba kuka je
 sloboda pokreta, pa mere obezbeđenja pune slobode pokreta kukova,  predstavlja primarnu prevencije RPK.  Otkrivanje  stanja koja su mogla da
 umanje  slobodu pokreta kukova i rano otkrivanje i lečenje RPK predstavljaju mere sekundarne   i tercijarne preprevencije. Klinički skrining je prva i
 obavezna mera rane  detekcijie RPK. Ultrazvučni skrining, najčešće Grafovim postupkom, je  najznačajniji za pravovremenu dijagnostriku RPK.  Od
 prvorazrednog značaja je edukacija za pravilno i prvovremeno sprovođenje UZ skrininga i pravovremeno započinjanja terapije, što omogućava
 izlečenje – reverziju razvoja zgloba kuka ka normalnom u 96-98% pacijenata.   Inicijalno lečenje se sprovodi neoperativno, najčešče Pavlikovim
 remenčićima, a ponekad i rigidnim abdukcionom ortozama,. Perkurtana trakcija je ponekad  neophodna, a nakon nje se često sprovodi repozicija u
 anesteziji  sa plasiranjem koksofemoralnog gipsa u “humanom položaju”. Ukoliko je “zona sigurnosti” repozicija mala, potrbno je uraditi i neotomiju
 adduktora. 
Rana hirurška repozicija, je ponovo napuštena zbog visokog procenta komplikacij. 
Kod kasno dijagnostikovanih slučajeva  ili neuspeha ortopedskog lečenja, hiruška repozicija kuka se izvodi optimalno  u uzrastu od 24-30 meseci.
 Sastavni deo ove procedure je derotativno-abrevaciona osteotomiju femurai  acetabuloplastika, koja se izvodi Salterovom ili San Dijegom
 osteotomijom. U adolescentnom uzrastu mogu se primeniti i duple, triple i periacetabularne osteotomije karlice  kao i Kijarijeva operacija. Kod
 najtežih slučajeva se u poslednje vreme  savetuje i rana ugradnja andoproteze.
 Cilj  neoperativnog lečenja je razvoj normalnog kuka, a operativnog lečenja odlaganje pojave osteoratritisa za što kasnije životno doba.
 Ključne reči: Razvojni poremečaj kukova, ultrazvuk kukova, Pavlikovi remeni, Salterova osteotomiju.

Dragoljub Živanović

30.06.2025.

Professional paper

LEČENJE INVAZIVNIH GLJIVIČNIH INFEKCIJA- NAŠE ISKUSTVO

Uvod:Invazivne gljivične infekcije (IGI) su značajan uzrok morbiditeta i mortaliteta kod pacijenata u jedinicama intenzivne lečenja (JIL) i nakon
 transplantacije solidnih organa i hematopoetskih matičnih ćelija (TMHĆ). Dijagnoza IGI pre smrti uspešno se postavlja kod samo 12% pacijenata. Broj
 pacijenata sa invazivnom aspergilozom (IA) je u porastu, posebno u JIL, i ona je vodeći uzrok smrti među IGI. Druga IGI koja je u porastu u našoj
 zemlji je invazivna mukormikoza i praćena je visokim  mortalitetom.Cilj: Cilj rada je da se prikažu kliničke karakteristike, primenjena terapija i
 komorbiditeti kod ne-neutropeničnih pacijenata sa IA i IM.Metode: Ukupno 57 ne neutropeničnih pacijenata sa invazivnom aspergilozom, prosečne
 starosti 56 godina (26 žena, 31 muškarac) lečeno je u Klinici u periodu od 2008. do 2022. godine. Dijagnoza IA postavljena je na osnovu radioloških
 procedura, biološkog materijala, seroloških testova i histopatoloških nalaza. U istom periodu kod 2 muškarca i 1 žene,prosečne starosti  59 godina,
 histopatološki je dijagnostikovana invazivna mukormikoza u plućima, rinoorbitalnom području i mozgu.Rezultati: Plućna IA je pronađena kod 46
 (80,7%), rino-orbitalna cerebralna IA kod 4 (7,0%), IA paranazalnih sinusa kod 5 (8,7%) i IA kože kod 2 (3,51%) pacijenata. Kod ovih pacijenata
 pronađene su različite komorbiditete (tumori, bronhiektazije, IgA imunodeficijencija, terapija kortikosteroidima, dijabetes melitus i druge). Lečenje
 je sprovedeno itrakonazolom, vorikonazolom ili ehinokandinima, a 31 (54,4%) pacijent je imao hirurške zahvate. Do početka 2023. godine, 18
 (31,58%) pacijenata je umrlo.Od bolesnika sa IM , jedan je imao zahvaćena  pluća i faktor rizika diseminovan karcinom prostate.Druga dva su imali
 rinoorbitalnu i  
rinoorbitocerebralnu formu bolesti kao posledicu neregulisanog dijabetesa.Primenjena je sistemska terapija lipozomalnim
 amfotericinom B  uz hirurški tretman kod 2 bolesnika, koja su i preživela. Zaključak: Dijagnoza i terapija IA kod ne-neutropeničnih bolesnika, moraju
 biti praćene testovima na malignitet i/ili imunodeficijenciju. Moguće je povećati stopu preživljavanja kod ovih pacijenata redovnim kliničkim,
 mikrobiološkim i morfološkim praćenjem.Kod IM neophodno je uz sistemsku antigljivičnu terapiju primeniti hirurški tretman zahvaćenog organa.

Vesna Begović Kuprešanin

30.06.2025.

Professional paper

HIRURGIJA ŠTITASTE ŽLEZDE U XXI VEKU

Posle prve četvrtine XXI veka koja je već za nama možemo reći da hirurgija uopšte a i hirurgija štitaste žlezde nije ni nalik na ono što je predstavljala
 ne samo tokom već i krajem XX veka. Savremena hirurgija štitaste žlezde podrazumeva napredak u svim oblastima koje je prate a ne samo u hirurgiji.
 Nema savremene hirurgije bez savremene anesteziologije koja nam omogućava bezbednu operaciju i kod pacijenata sa ozbiljnim komorbiditetima ali
 i operacije u regionalnoj anesteziji.
 SAŽETAK
 Nema savremene hirurgije bez savremen endokrinologije koja nam omogućava pravovremenu i preoperativnu dijagnostiku, genetski skrining,
 savremene metode sistemske terapije.
 Nema savremene hirurgije bez savremene radiologije i nuklearne medicine, koje nam omogućavaju invazivne dijagnostičke,  ali i terapijske
 procedure.
 Nema savremene hirurgije bez savremene patologije uz primenu savremene klasifikacije bolesti, imunohistohemijskih analiza i primene različitih
 markera.
 Upotrebe različitih sistema za hemostazu, intraoperativnu vizualizaciju paratiroidnih žlezdi, intraoperativnog monitoringa.
 I na kraju nema savremene hirurgije štitaste žlezde bez savremenih visoko specijalizovanih endokrinih hirurga koji će sve gore pomenuto sprovoditi u
 praksi

Vladan Živaljević

30.06.2025.

Professional paper

RAZVOJ I ZNAČAJ PLASTIČNE HIRURGIJE U SRBIJI

 Plastična hirurgija ima svoje korene još u starom veku, ali je rodonačelnik moderne plastične hirurgije engleski hirurg Harold Gilis, koji je ovu
 hiruršku granu popularizovao u prvoj polovini 20. veka. U Srbiji se plastična hirurgija kao grana formira neposredno nakon Drugog svetskog rata. U
 našu zemlju doneo ju je upravo dr Gilis sa svojim timom, i to na Vojnomedicinsku akademiju, gde je prvo formirano Odeljenje, a potom i Klinika za
 plastičnu hirurgiju, čiji je prvi načelnik bio pukovnik dr Vinko Arneri. Taj prvi pik u razvoju plastične hirurgije doneo je veliki broj novina i
 mogućnosti u lečenju širokog spektra patologije: urođenih anomalija, posttraumatskih i postekscizionih defekata kože i mekih tkiva, hroničnih rana,
 opekotina i postopekotinskih sekvela, oboljenja i traume šake. Iz Vojnomedicinske akademije potekli su brojni hirurzi koji su ovu granu širili po celoj
 bivšoj Jugoslaviji, ali i svetu. 
Raspad Jugoslavije nametnuo je nove izazove i pred plastičnu hirurgiju, koja je uspešno odgovorila svim zahtevima koji su pred njene nosioce
 postavljeni. Razvoj mikrohirurgije, doneo je nove mogućnosti, a hirurzi plastičari sa Vojnomedicinske akademije bili su među prvima u svetu koji su
 ratnu ranu rekonstruisali uz pomoć mikrohirurškog režnja. Ogromno iskustvo iz rekonstruktivne mikrohirurgije stečeno tokom rata, uspešno su uveli u
 svakodnevnu kliničku praksu. Uporedo sa razvojem rekonstruktivne hirurgije, prateći svetske trendove, kao njen poseban deo, razvija se i estetska
 hirurgija. Tehnološki napredak, uz usvajanje novih hirurških tehnika, omogućio je da se veliki broj hirurških zahvata iz oblasti rekonstruktivne, ali
 prvenstveno estetske hirurgije, izvodi u uslovima jednodnevne hirurgije, čije se prednosti ogledaju u više aspekata.
 Najnoviji trendovi popularizovali su anti-aging i regenerativnu medicinu, koju je nemoguće odvojiti od plastične hirurgije. 

Marijan Novaković, Živan Nikolić

30.06.2025.

Professional paper

UČENJE EMPATIJE U BALINT GRUPAMA

Uvod: Balint grupa se definiše kao mala grupa kliničara koji redovno analiziraju slučajeve iz svoje medicinske prakse kako bi stekli dublje
 razumevanje odnosa lekar - pacijent.
 SAŽETAK
 Cilj ovog istraživanja je bio ispitavanje da li je učestvovanje u Balint grupama povezano sa većim stepenom empatije.
 Metod: Ovo istraživanje je obuhvatilo 210 lekara iz primarne zdravstvene zaštite. Od 210 lekara, 70 je završilo Balint edukaciju u trajanju od
 minimum godinu dana, dok 140 lekara nije pohađalo pomenutu edukaciju. Za svakog doktora sa završenom Balint edukacijom metodom slučajnog
 izbora izabrana su po dva lekara koja nisu završila ovu edukaciju, a koja rade u istom domu zdravlja i imaju istu poziciju (lekar opšte medicine ili
 specijalista). Za potrebe ovog istraživanja, konstruisan je opšti upitnik za ispitanike i korišćen je još jedan dodatni upitnik za ispitivanje empatije 
Davisov „indeks interpersonalne reaktivnosti“ (IRI) . U statističkoj obradi podataka su korišćene metode deskriptivne statistike, Studentov t-test,
 Pearson-ov hi-kvadrat test, Spearman-ov koeficijent korelacije i metode logističke i ordinalne regresije.
 Rezultati: Preko tri četvrtine (82,9%) lekara u našem uzorku je bilo ženskog pola, dok je 17,1% ispitanika pripadao muškom polu. Srednja vrednost
 godina starosti ispitanika je iznosila 48,3±9,6 i kretala se od 30 do 65 godina. Lekari koji su završili Balint edukaciju su imali značajno veće skorove na
 subskalama Zauzimanje tuđeg stanovišta, Fantazija i Empatijska brižnost u odnosu na lekare koji je nisu završili, p<0,001. Što se tiče subskale Lična
 nelagodnost, nije bilo statistički značajne razlike između lekara ove dve grupe, p=0,530. Prema našim rezultatima, utvrđena je povezanost između
 subskala Zauzimanje tuđeg stanovišta, Fantazija i Empatijska brižnost (p<0,001), dok je subskala Lična nelagodnost korelirala samo sa subskalom
 Fantazija (p=0,010). U multivarijantnom logističkom regresionom modelu za subskalu Zauzimanje tuđeg stanovišta jedini značajan prediktor je bila
 Balint grupa. Rezultati su takođe pokazali da članovi Balint grupe imaju 2,8 puta veću šansu da imaju visoke skorove na ovoj subskali.
 Multivarijantnom logističkom regresijom za subskalu Fantazija su se kao značajni prediktori izdvojili Balint grupa i lekari specijalisti. Naši rezultati su
 dalje pokazali da su lekari sa Balint edukacijom imali 5, a lekari specijalisti 2,4 puta veću šansu da postignu visoke skorove na ovoj subskali. U
 multivarijantnom logističkom regresionom modelu za subskalu Empatijska brižnost kao jedini prediktor se izdvojila Balint grupa (p<0,001), tačnije,
 lekari sa Balint edukacijom su imali 6,7 puta veću šansu da postignu visoke skorove na subskali Empatijska brižnost. U univarijantnom logističkom
 regresionom modelu za subskalu Lična nelagodnost statistička značajnost je bila postignuta samo za jednu varijablu-specijalizaciju (p=0,021).
 Preciznije, lekari bez specijalizacije su imali veću „Ličnu nelagodnost“ u odnosu na specijaliste. Spearman-ova korelacija za subskalu Zauzimanje
 tuđeg stanovišta je pokazala da postoji statistički značajna osrednja pozitivna povezanost između dužine Balint edukacije (broja godina) i skora na
 subskali Zauzimanje tuđeg stanovišta (rs=0,331; p=0,005).
 Zaključak: Naše istraživanje je pokazalo da su Balint grupe efikasne za učenje empatije među lekarima. Štaviše, naši rezultati snažno podržavaju
 integraciju Balint grupa u medicinsko obrazovanje.
 Ključne reči: Odnos lekar-pacijent, Balint grupe, primarna zdravstvena zaštita, empatija.

Mirjana Stojanović Tasić, Emilija Novaković, Kristina Rakić

Indexed by