Current issue

Volume 53, Issue 4, 2025
Online ISSN: 2560-3310
ISSN: 0350-8773
Volume 53 , Issue 4, (2025)
Published: 30.06.2025.
Open Access
All issues
Contents
30.06.2025.
Professional paper
EFEKAT TERAPIJE NEGATIVNIM PRITISKOM U LEČENJU NEKROTIZITAJUĆEG FASCITISA OPERATIVNE RANE NAKON HISTEREKTOMIJE – PRIKAZ SLUČAJA
Uvod: Nekrotizirajući fascitis je teška bakterijska infekcija mekih tkiva uključujući i fasciju koja se karakteriše obimnom destrukcijom tkiva. Rano
prepoznavanje i agresivna terapija sistemskim antibioticima i hirurški debridman rane su standardni tretman. Brojni su dokazi o pozitivnom učinku
sistema negativnog pritiska u lečenju komlikovanih infekcija rana uključujući nekrotizirajući fascitis.
Prikaz bolesnika: Bolesnici starosti 46 godina učinjena je klasična histerektomija u cilju lečenja anemijskog sindroma zbog miomatozno izmenjene
materice. U neposrednom postoperativnom periodu dolazi do razvoja infekcije operativne rane. Započet je antibiotski tretman na koji nije dobijen
odgovor, dolazi do progresije infekcije i razvoja nekrotizirajućeg fascitisa prednjeg trbušnog zida. Učinjen je opsežan hirurški debridman rane, nakon
čega je plasiran vakuum sistem u ranu. Isti je menjan nakon 72 sata, u tri navrata, uz postepeno zatvaranje operativne rane pojedinačnim šavovima
kože i potkožnog masnog tkiva, bez šivenja fascije.
Zaključak: Terapija negativnim pritiskom u lečenju infekcije operativne rane predstavlja efikasnu i pouzdanu metodu, značajno doprinosi bržem
izlečenju i konačnom hirurškom zatvaranju rane.
Ključne reči: nekrotizitajući fascitis, infekcija, rana, negativan pritisak, VAC.
Dragan Gačić
30.06.2025.
Professional paper
REZIDUALNI I RECIDIVANTNI HIPERPARATIROIDIZAM
Uvod Komplikacije se javljaju u svim vrstama hirurgije, pa i u hirurgiji paratiroidnih žlezdi (PTŽ). O rezidualnom hiperparatiroidizmu (HPT) govori se
onda kada je do ponovne hiperprodukcije paratiroidnog hormona (PTH) praćene hiperkalcemijom došlo odmah ili u toku prvih 6 meseci nakon
operacije, dok je kod recidivantnog HPT od prethodne operacije do pojave HPT prošlo 6 ili više meseci.
SAŽETAK
Cilj Prezentacija rezultata hirurškog lečenja rezidualnog i recidivantnog HPT pacijenata operisanih u Klinici za endokrinu hirurgiju, KCS, Beograd.
Metode Sprovedena je retrospektivna studija koja je obuhvatila 30 pacijenata operisanih zbog rezidualnog ili recidivantnog HPT, u periodu od 2009.
do 2020. godine, otkrivenih laboratorijskim analizama ili lokalizacionom dijagnostikom, a potvrđenih definitivnim patohistološkim (PH) nalazom.
Podaci su dobijani uvidom u elekronsku bazu, istorijama bolesti i uvidom u definitvni PH nalaz. U studiji su analizirane sledeće varijable: pol, godine
života, inicijalna operacija u sekundarnoj ustanovi, vreme proteklo od inicijalne operacije do reoperacije, lokalizaciona dijagnostika (UZ,
scintigrafija), intraoperativni nalaz (adenom, hiperplazija, karcinom), lokalizacija PTŽ, udruženost sa operacijom štitaste žlezde, veličina, težina i
volumen PTŽ, preoperativne i postoperativne vrednosti kalcijuma (Ca), fosfora (PO4) i PTH i njihovi međusobni odnosi, PH nalaz. Statističke hipoteze
testirane su na nivou statističke značajnosti od 0,05.
Rezultati Rezidualni i recidivantni HPT su se češće javljali kod žena u odnosu na muškarce (4:1), sa prosečnom starošću 57,5±13,7 godina.
Najzastupljeniji simptomi su od strane muskulo-skeletnog sistema (86,7%), a pacijenti su podvrgavani operaciji samo PTŽ (56,7%) ili i štitaste žlezde
(43,3%). Prosečno vreme od inicijalne operacije do reoperacije kod rezidualnog HPT bilo je 5,1 mesec, dok je kod recidivantnog iznosilo 59,8 meseci.
Prosečna vrednost PTH pre operacije iznosila je 506,3 pg/ml (opseg, 88,0-2030,0), postoperativno 88,9 pg/ml (opseg, 3,0-913,0)(p<0,001). Vrednosti
Ca preoperativno bile su u rasponu od 2,0-3,4 mmol/l, sa prosečnom vrednošću 2,8mmol/l, postoperativno od 1,7-3,0 mmol/l, sa prosečnom
vrednošću 2,4mmol/l (p<0,001). Prosečne vrednosti PO4 pre operacije bile su 0,9 mmol/l (0,4-2,5), postoperativno 1,1 mmol/l (0,5-2,0)(p=0,007). U
normalnoj poziciji nalazilo se 80% žlezdi. Nalazi UZ i scintigrafije bili su u korelaciji sa intraoperativnim nalazom u 63,3%, odnosno 73,3% pacijenata.
Najčešći uzroci rezidualnog ili recidivantnog HPT bili su adenom i hiperplazija (70%:30%), uz prosečnu težinu PTŽ 424,6 mg (95%CI, 145,9-703,3),
veličinu 2,3 cm (95%CI, 2,0-2,5) i volumen 1274,0 mm3 (95%CI, 814,3-1733,8).
Zaključak Uprkos izuzetnom napretku u identifikaciji PTŽ, modalitetima preoperativne lokalizacione dijagnostike i hirurškom lečenju, rezidualni i
recidivantni HPT se i dalje javljaju kao komplikacije nakon operacije HPT. Najsigurnije lečenje je uspešna inicijalna operacija. Poznavanje
embriologije i anatomije paratiroidnih žlezdi i iskustvo hirurga su presudni za operativni uspeh tokom početne i reoperativne paratiroidne hirurške
eksploracije. To podrazumeva i posedovanje operativne evidencije i histoloških izveštaja sa prethodnih operacija.
Ključne reči: rezidualni HPT, recidivantni HPT, paratiroidni hormon, kalcijum, fosfor.
Saša Dimić
30.06.2025.
Professional paper
TRETMAN KOMINUTIVNIH PRELOMA PROKSIMALNE TIBIJE METODOM TRANSOSEALNE OSTEOSINTEZE
Uvod: Kominutivni prelomi proksimalnog okrajka golenjače predstavljaju pravi izazov lečenja ortopedskih hirurga jer se karakterišu narušavanjem
arhitektoniike proksimalne tibijalne zglobne površine, lezijama meniskusa, čestim rupturama ukrštenih i bočnih ligamenata kolena. Sve ovo i pored
svih preduzetih mera hiruškog lečenja, može ostaviti manje ili više trajne posledice na funkciju kolenog zgloba. Zato, pravilan odabir metode
hiruškog lečenja, dobra preoperativna procena i priprema, bitan su faktor u postizanju dobrih postoperativnih funkcionalnih rezultata.
Cilj rada: Analiza koštanog srastanja i funkcionalnog oporavka pacijenata sa kominutivnim prelomima proksimalne tibije primenom transosealne
osteosinteze.
Materijal i metode: Ova retrospektivno prospektivna studija je uključila 120 pacijenata i kliničke karakteristike pacijenata su procenjivane tokom
desetogodišnjeg perioda evaluacije od 2011-2021 god. koristeći sledeće instrumente: Gustillo-Anderson, Shatzker i AO/OTA klasifikacione metode.
Koštani rezultati srastanja su procenjivani koristeći Asociation of the study and application of the method of Ilizarov (ASAMI) protocol, Checketts
Otterburn klasifikacija (pojava infekcija oko igala aparata), Knee ROM, Kujala Score - za procenu prednjeg kolena i Visual Analog Scale (VAS).
Prosečni funkcionalni oporavak je određen pomoću modifikovanog evaluacionog sistema po Karlstrom-Olerudu. Beležene su sve propratne
komplikacije.
Rezultati: Zabeležena je kompletna sanacija svih preloma. Ilizarovi aparati su mogli biti uklonjeni bez anestezije nakon 16 nedelja (prosečno 12-21
nedelje) za tip IV preloma, a za tip V-VI 18 nedelja (prosečno 15-26 nedelja) nakon operacije. Prema ASAMI koštanim rezultatima imali smo
devedeset tri odličnih (78%) rezultata, četrnaest (12%) dobrih, osam (6%) solidnih i 5 (4%) loših. Analiza podataka na temelju funkcionalnog
evaluacijskog sistema po Karlstrom-Olerudu u ovom istraživanju pokazala je prosek od 24.7 nakon šest mjeseci, što predstavlja oporavak.
Funkcionalni oporavak 12 meseci nakon operacije pokazao je zadovoljavajući oporavak sa prosečnom vrednosti do 27.7, gde je prosečna vrednost
skora do 29.8 zabeležena na poslednjoj kontroli i ukazivala na dobar funkcionalni status.
Zaključak: Transosealna osteosinteza po Ilizarovu je suveren metod tretmana kominutivnih preloma tibijalnog platoa bez obzira da li je unutrašnja
fiksacija kontraindikovana ili ne.
Ključne reči: Ilizarova tehnika, transosealna osteosinteza, funkcionalni rezultati, prelomi tibijalnog platoa, ASAMI.
Ivica Lalić
30.06.2025.
Professional paper
REZULTATI HIRURŠKOG LEČENJA AKUTNE POVREDE DELTOIDNOG LIGAMENTA KOMONENTE PRELOMA TALOKRURALNOG ZGLOBA
SAŽETAK
SAŽETAK
Uvod: Deltoidni ligament (DL) predstavlja složenu strukturu i najvažniji je medijalni stabilizator talokruralnog (TK) zgloba. Ruptura DL se
dijagnostikuje kod 40% rotacionih preloma TK zgloba. Nepravilno lečenje rupture DL potencijalno dovodi do hronične nestabilnosti i posttraumatske
artroze TK zgloba.Decenijama se hirurzi bore sa pitanjem da li je potrebno lečenje rupture DL kod akutnih preloma TK zgloba. Značajan broj tehnika
je preporučen za lečenje rupture DL.
Cilj :Da procenimo uspeh – ishod operativnog lečenja akutne rupture DL udružene sa prelomom TK zgloba uzimajući u obzir klinički i radiološki nalaz.
Materijal i metode: Analiza je umerena na ispitivanje rezultata 32 pacijenata oba pola sa aktuelnom rupturom DL i prelomom TK zgloba lečenih u
periodu od 2019. do 2022. god. na Klinici za Ortopedsku hirurgiju i traumatologiju Univerzitetskog Kliničkog centra Srbije u Beogradu..
Rezultati: Svi radiografski parametri koji su bili kontrolisani nakon jedne do tri godine lečenja bili su u okviru normalnih graničnih vrednosti,
definisane za svaki parametar.Objektivni klinički nalaz je sa najvećom verovatnoćom odličan a sa znatno manjom verovatnoćom umeren
nakonhirurškog lečenja preloma maleolusa i akutne rupture DL
Diskusija: Smatralo se da je redukcija preloma lateralnog maleolusa ključni element u lečenju preloma TK zgloba.Istorijski gledanoto se postiže
fiksacijom preloma sa ili bez ligamentne stabilizacije.I danas postoji kontraverze u pogledu određivanja nestabilnosti, optimalne tehnike fiksacije.
Kod preloma TC zgloba udruženi sa rupturom DL potreba za hirurškim lečenjemakutne rupture kolateralnog unutrašnjeg ligamenta je uvek predmet
debate.
Zaključak: Imperativ u lečenju je da se uspostavi normalna anatomija i postigne stabilnostTC zgloba.Posledice mogu biti značajne, uključujući
hroničnu nestabilnost, rani osteoartritis i rezidualni bol.Na osnovu rezultata zaključili smo da je hirurško lečenje akutne rupture DL korisno u
smanjenju stope malredukcije.
Dejan Tabaković
30.06.2025.
Professional paper
KARCINOM TELA MATERICE - PREPORUKE U LEČENJU
Uvod: Karcinom tela materice predstavlja najčešći malignitet ženskog reproduktivnog trakta, sa najvećom incidencijom u populaciji razvijenih
zemalja. Nastanak ove bolesti povezan je sa faktorima rizika kao što su gojaznost, hormonski disbalans, metabolički sindrom, uz značajan doprinos
genetskih predispozicija. Iako se u većini slučajeva otkriva u ranoj fazi, biološka heterogenost tumora zahteva sve precizniju dijagnostiku i
individualizovan terapijski pristup.
Glavni deo rada
Savremeni principi dijagnostike i lečenja karcinoma endometrijuma oslanjaju se na integraciju kliničkih, histopatoloških i molekularnih parametara.
Prema klasifikaciji TCGA, tumori se svrstavaju u četiri molekularne grupe: POLE-ultramutirani, mikrosatelitska nestabilnost (MMRd), p53-abnormalni i
NSMP (nespecifičan molekularni profil). Revidirana FIGO klasifikacija iz 2023. godine dodatno unapređuje stadiranje uključivanjem molekularnih
obeležja – npr. tumori sa p53 abnormalnostima sada se klasifikuju kao stadijum IIC bez obzira na invaziju miometrijuma, dok se POLEmut tumori
svrstavaju u stadijum IA zbog izuzetno povoljne prognoze.
Hirurško lečenje ostaje temelj terapije, pri čemu se preferiraju minimalno invazivne metode (laparoskopija, robotska hirurgija), posebno kod
pacijentkinja sa bolešću niskog rizika (stadijum IA, endometrioidni tip, gradus 1–2, bez ili sa fokalnom LVSI). U tim slučajevima, limfadenektomija
može biti izostavljena. Kod pacijentkinja sa bolešću srednjeg rizika (stadijum IB G1–G2 ili stadijum IA G3, bez nepovoljnih molekularnih faktora)
preporučuju se pelvična limfadenektomija ili mapiranje sentinel limfnih čvorova, uz razmatranje adjuvantne brahiterapije. Pacijentkinje sa bolešću
visokog rizika (stadijum IB G3, svi p53-abnormalni tumori, neendometrioidni histološki tipovi – serozni, klarocelularni, karcinosarkomi) zahtevaju
radikalniji pristup, uključujući sistemsku paraaortalnu limfadenektomiju i adjuvantnu kombinovanu terapiju (radioterapija i hemioterapija).
Hormonska terapija rezervisana je za ER-pozitivne tumore kod žena koje žele očuvanje fertiliteta.
Zaključak: Uvođenje molekularne klasifikacije predstavlja suštinsku promenu u paradigmi dijagnostike i lečenja karcinoma tela materice. Njena
primena omogućava preciznu raspodelu pacijentkinja, selekciju optimalne terapije i dugoročno unapređenje onkoloških ishoda. Standardizacija
molekularnog testiranja, stručno usavršavanje kadra i saradnja sa referentnim centrima predstavljaju ključne faktore za implementaciju
personalizovanog pristupa u kliničku praksu.
Ključne reči: karcinom tela materice; molekularna klasifikacija; FIGO 2023; lečenje.
Lazar Nejković
30.06.2025.
Professional paper
KLINIČKA EFIKASNOST PRIMENE MEDIKAMENTOZNOG PREKIDA TRUDNOĆE U PRVOM TRIMESTRU U GINEKOLOŠKO-AKUŠERSKOJ KLINICI „NARODNI FRONT“ U BEOGRADU
Uvod: Prekid trudnoće se može uspešno izvršiti kako hirurškim, tako i medikamentoznim procedurama. Obe opcije za rani prekid trudnoće su
prihvatljive, ali se mogu razlikovati u kliničkoj efikasnosti, prihvaćenosti među pacijentkinjama i ceni, te odluka o tome koji metod je najpogodniji
često nije jednostavna. Cilj ove studije je da pokaže efikasnost, ishode i prihvatljivost primene medikamentoznog prekida trudnoće korišćenjem
mifepristona i misoprostola na ginekološko-akušerskoj klinici “Narodni front“.
Materijal i metode: Sprovedena je prospektivna studija u periodu od januara 2023. do januara 2024. godine. Demografski, medicinski i klinički podaci
dobijeni su iz istorija bolesti pacijentkinja. Podaci su analizirani korišćenjem IBM SPSS Statistics 22 statističkog paketa, deskriptivne statistike, t
testa i neparametarskih testova.
Rezultati: Studija je obuhvatila ukupno 734 pacijentkinje. Od ukupnog broja, pacijentkinja, kod 601 pacijentkinje izvršen je prekid trudnoće
dilatacijom i kiretažom materične duplje, a kod 133 pacijentkinje primenjen je medikamentozni metod prekida trudnoće. Procenat komplikacija je
bio manji kod pacijentkinja kod kojih je primenjen medikamentozni metod prekida trudnoće, u odnosu na grupu pacijentkinja kod kojih je učinjena
kiretaža materične duplje. Sa druge strane, pokazana je bolja prihvaćenost kiretaže u odnosu na medikamentozni način prekida trudnoće među
pacijentkinjama koje su bile uključene u istraživanje (65,7% vs. 34,3%).
Zaključak: Medikamentozni način prekida trudnoće korišćenjem mifepristona i misoprostola je siguran i efikasan način prekida trudnoće u prvom
trimestru, povezan sa manjim brojem komplikacija. Međutim, u odnosu na medikamentozni prekid trudnoće, prekid trudnoće dilatacijom i kiretažom
je bio prihvaćeniji metod među pacijentkinjama koje su bile ukljućene u ovu studiju. U svakom slučaju, neophodna je pažljiva evaluacija i selekcija
pacijentkinja za medikamentozni način prekid trudnoće.
Ključne reči: medikamentozni abortus, mifepriston, misoprostol, dilatacija i kiretaža
Bobana Ivanovič
30.06.2025.
Professional paper
ISPITIVANJE UTICAJA ŽIVOTNOG STILA NA PRIMARNU DISMENOREJU
Uvod: Dismenoreja predstavlja često ginekološko stanje koje pogađa oko 45-90% žena. Prema podacima Svetske Zdravstvene Organizacije i do 90%
mladih devojaka starosti 10-20 godina ima neki oblik dismenoreje. Danas se pod dismenorejom podrazumeva širi pojam koji se može manifestovati od
nelagodnosti pa do jakog bola po tipu spazma u maloj karlici (porekla uterusa) sa radijacijom u donji deo leđa koji je često praćen drugim
simptomima, kao što su znojenje, glavobolja, mučnina, povraćanje, dijareja i drhtavica. Kod nekih žena dismenoreja izaziva relativan diskomfor dok
kod nekih dovodi do ozbiljnog narušavanja kvaliteta života, odsustva sa posla, iz škole, socijalno povlačenje i dr. I pored jako visokog procenta žena
koje se suočavaju sa ovim problemom, velika većina ne posećuje lekara, nedovoljno je ispitana i samim tim neadekvatno lečena.
Cilj: Cilj ove studije bio da se utvrdi povezanost različitih elemenata stila života, ponašanja i navika na pojavu i težinu primarne dismenoreje.
Materijal i metode: Ova prospektivna studija sprovedena je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici u
šestomesečnom periodu. Studija je podrazumevala anketiranje studentinja svih smerova Medicinskog fakulteta. Kriterijumi za uključivanje u studiju
su bili: starost ≥18 godina i srpski kao maternji jezik. Kriterijumi za isključivanje iz studije su bili: dokazana ginekološka oboljenja, psihička i
hronična oboljenja koja mogu biti uzrok tegoba sličnih dismenoreji, odbijanje učestvovanja ili popunjavanje manje od 90 % upitnika. Opštim
upitnikom su prikupljeni socioepidemiološki podaci, lična, porodična i ginekološka anamneza kao i životne navike u smislu ishrane, fizičke aktivnosti,
konzumacije cigareta i alkohola kao i navika vezanih za san. Ispitaice su takođe popunjavale Skalu simptoma dismenoreje (Dysmenorrhea Symptom
Interference Scale) – DSI kojom se ispituje uticaj simptoma dismenoreje na svakodnevno funkcionisanje i kvalitet života. DSI skor varira od 1 (blage
tegobe) do 9 (izražene tegobe i oštećen kvalitet života).
Rezultati: U studiju je bilo uključeno 350 studentkinja koje su u proseku imale 20,58 +/- 1,97 godina života. Najveći broj ispitanica je imao regularne
menstrualne cikluse, bez prethodnih trudnoća, dok je hormonsku kontracepciju koristio mali procenat ispitanica. Naše ispitanice nisu imale veoma
izražene simptome dismenoreje (prosečni DSI skor 2,45 +/- 0,96 dok je 7,44% ispitanica imalo DSI≥4). Regresiona analiza je pokazala da je viši DSI
skor povezan sa pušenjem, kratkim snom i lošim kvalitetom sna, neredovnom ishranom sa samo jednim do dva obroka na dan naročito ako je doručak
više od dva sata nakon buđenja kao i činjenicom da isitanica jede više kada je sama i u miru, konzumacijom crvenog mesa i slatkiša kao i gubitkom
više od 10kg u poslednjih 5 godina. S druge strane, DSI skor je bio niži kod ispitanica koje više jedu kada su u društvu i kod onih koje konzumiraju
sveže povrće.
Zaključak: Rezultati studije su pokazali da stil života, ponašanja i navike mogu uticati na pojavu i intenzitet dismenoreje.
Ključne reči: dismenoreja, životni stil, pušenje, fizička aktivnost, ishrana
Dejan Mihajlović
30.06.2025.
Professional paper
IZAZOVI U TERAPIJI I DJAGNOSTICI VIRUSNIH HEPATITISA KOD IMUNOSUPRIMIRANIH OSOBA
SAŽETAK
SAŽETAK
Procenjuje se da oko 22 % osoba koje su primale neku od imunosupresivnih terapija (IS) bilo zbog automimunih, malignih oboljenja nakon
transplantacije solidnih organa su imale neko oštećenja jetre S druge strane, preegzistentno prisustvo virusnih infekcija jetre (primarno
hepatotorpnim virusima, hepatitisa B, D i E) često dovodi egzarcerbacije bolesti jetre kod primene IS terapije ili u stanjima imunosupresije. Dobro je
poznato, da se u stanjima imunosupresije hronična HBV infekcija može reaktivirati i dovesti do razbuktavanja hepatitisa. Pravovremena primena
antivirusne terapije može reduprediti ovaj hepatiitis a time i omogućiti primenu neophodne imunosupresivne terapije. Za razliku od monoinfekcije
HBV, koinfekcija HBV/HDV je retko opisana u kontekstu reaktivacije kod imunosupresije. Međutim opisano je par slučajeva udružene HDV infekcije sa
autoimunim hepatitisom i to najčešće u kontekstu terapije pegilovanim interferonom. Saznanja o postojanju hronične HEV infekcije u stanjima
imunodeficijencije naročito kod primalaca transplantiranih organa bilo bubrega ili jetre je prvi put objavio Kamar sa saradnicima 2008, uz podatak da
više od 66% primalaca solidnih organa razvija hroničnu, uglavnom asimptomatsku HEV infekciju uzrokovanu genotipom 3, ređe genotipom 4 HEV
virusa. Primarna prezentacija HEV infekcije često je udružena sa ekstrahepatičnim manifestacijama uključujući neurološke, nefrološke, hematološke
i
imunoposredovane manifestacije. Stanje imunosupresije sa sobom nosi i dijagnostičke probleme jer pojedini dijagnostički testovi uglavnom
serološki, koji su bazirani na detekciji specifičnih antitela na pojedine virusne antigene može biti odloženo ili odsutno u stanjima imunosupresije što
dodatne komplikuje pravovremeno prepoznavanja i dijagnostikovanje hroničnih virusnih hepatitisa. Tako je važan dijagnostički markere akutne HEV
infekcije detekcija anti HEV IgM antitela. Kada se testiraju ova antitela komercijalno dostupnim testovimas enzitivnost je preko > 97% kod
imunokompetentnih osoba ali ta senzitivnost pada na 80-85% kod imunosuprimiranih – zato je neophodno testiranje na prisustvno HEV RNK u ovoj
populaciji. Pravovremeni i ciljani skrining na markere virusnih infekcije jetre jedan od imperativa u planiranju IC terapije i lečenju i monitoringu
imunosupresivnih stanja.
Ključne reči: virusni hepatitisi, imunosupresija, HBV DNK, HEV RNK
Ksenija Bojović
30.06.2025.
Professional paper
ZNAČAJ INICIJALNOG ODNOSA NEUTROFILA I LIMFOCITA I TROMBOCITA I LIMFOCITA KAO MARKERA TEŽINE KLINIČKE SLIKE PACIJENATA OBOLELIH OD COVID-19
Uvod: COVID-19 predstavlja inflamatornu bolest koja varira od asimptomatske do teške kliničke slike. Rano prepoznavanje pacijenata sa povećanim
rizikom od progresije bolesti značajno je za dalji tok lečenja. Odnos neutrofila i limfocita (NLR), kao i odnos trombocita i limfocita (PLR),značajni su
kao pokazatelji sistemskog inflamatornog odgovora. Cilj: Cilj studije je utvrditi prediktivnu ulogu inicijalnog odnosa neutrofila i limfocita (NLR)
trombocita i limfocita (PLR) u proceni težine kliničke slike kao i daljem toku lečenja pacijenata obolelih od COVID-19. Materijal i metode:
Sprovedena je retrospektivna studija kod hospitalizovanih pacijenata obolelih od COVID-19 u KBC Priština- Gračanica, u periodu od početka
pandemije do jula 2021. godine. Dijagnoza COVID-19 je potvrđivana pozitivnim PCR testom kojim je detektovana nukleinska kiselina iz uzorka
nazofaringealnog brisa. U odnosu na težinu kliničke slike pacijente smo podelili na pacijente sa teškom i lakšom kliničkom slikom. Analizirali smo
Ne/Ly i Tr/Ly u odnosu na ostale laboratorijske parametre. Za testiranje hipoteze o razlici učestalosti korišćen je χ² i Mann Whitney test i Spermanov
koeficijent korelacije. Kriterijum za statističku značajnost je p<0.005. Rezultati: Istraživanje je sprovedeno kod 634 pacijenta, starosne dobi od 18
do 93 godine (prosečna vrednost 57,4 ± 15,9 godina), pacijenti muškog pola bili su statistički značajno stariji. Većina pacijenata(71,8%) lečena je na
opštem odeljenju, dok je kod 28,2% došlo do razvoja teške kliničke slike koja je zahtevala lečenje u jedinici intenzivne nege (JIN).Inicijalni
laboratorijski parametri pokazali su značajno povišene vrednosti neutrofila, C-reaktivnog proteina (CRP), aspartat aminotransferaze (AST), glikemije i
kreatin kinaze (CK) kod pacijenata sa težom kliničkom slikom. Pacijenti sa blažom kliničkom slikom imali su više vrednosti limfocita, trombocita,
ukupnih proteina i albumina u odnosu na pacijente sa težom kliničkom slikom. Odnos neutrofila i limfocita (Ne/Ly) na prijemu je pozitivno korelirao
sa sledećim parametrima: starost, broj leukocita,neutrofila, CRP, GGT, LDH, glikemija i CK. S druge strane, uočena je negativna korelacija između
odnosa Ne/Ly i vrednosti limfocita i albumina na prijemu.Odnos trombocita i limfocita (Tr/Ly) na prijemu pokazao je pozitivnu povezanost sa
vrednosću leukocita, neutrofila, trombocita, kao i sa vrednostima CRP-a i glikemije. Negativna povezanost je zabeležena između Tr/Ly sa
vrednostima limfocita i albumina. Zaključak: Odnosi neutrofila i limfocita i trombocita i limfocita na prijemu mogu pomoći u proceni razvoja teže
kliničke slike pacijenata obolelih od COVID-19, ali ne samostalno, kao izolovani pokazatelji već zajedno sa ostalim kliničkim parametrima.
Ključne reci: COVID-19; laboratorijski parametri; klinička slika
Jelena Aritonović Pribaković
30.06.2025.
Professional paper
POVEZANOST KOAGULACIONOG STATUSA I KONCENTRACIJE PROINFLAMATORNIH CITOKINA KOD PACIJENATA SA COVID-19 INFEKCIJOM
Uvod: COVID-19 infеkcija jе visoko zarazno multisistеmsko oboljеnjе oboljеnjе uzrokovano SARS-CoV-2 virusom. Ulazak SARS-CoV-2 virusa u ćеlijе
pokrеćе imunološki odgovor domaćina, koji podrazumеva aktivaciju nеkoliko zaštitnih putеva. Prе svеga, dolazi do produkcijе značajnе količinе
proinflamatornih citokina i pojavе hipеrinflamacijе odnosno citokinskе olujе. Rezultati preliminarnih istraživanja sprovedenih na početku pandemije
COVID-19 pandemije ukazivali su na postojanje značajne korelacije između koncentracije proinflamatornih citokina i vrednosti parametara koji
odražavaju koagulacioni status ovih bolesnika.
Cilj rada: Opšti cilj ovog istraživanja bio jе da sе ispita prеdiktivni značaj proinflamatornog i antiinflamatornog citokinskog profila na koagulacioni
status bolеsnika sa COVID-19 infеkcijom hospitalizovanih u Kliničko bolničkom cеntru Kosovska Mitrovica.
Metode rada: Istraživanjе jе sprovedeno kao panеl studija koja prеdstavlja kombinaciju kohortnе i studijе prеsеka, a kojе jе realizovano u Kliničko
bolničkom cеntru Kosovska Mitrovica tokom drugog talasa obolеvanja od COVID-19 u pеriodu od jula do sеptеmbra 2020 godinе. Istraživanjеm su bili
obuhvaćеni bolеsnici sa dijagnozom COVID-19 potvrđеnom tеhnikom lančanе polimеrizacijе, oba pola, stariji od 18 godina. Pored različitih socio
demografskih podataka, od bolesnika sa COVID-19 infekcijom jе prikupljana i krv za potrеbе analiziranja odrеđеnih laboratorijskih i biohеmijskih
paramеtara kao i za potrеbе analizе citokinskog profila. Merenje koncentracije proinflamatornih i antiinflamatornih citokina vršeno je pomoću
protočnog fluocitometra u Cеntru za biomеdicinskе naukе, laboratoriji za imunologiju i biologiju ćеlijе na Mеdicinskom fakultеtu u Foči, Rеpublika
Srpska. Merene su koncentracije sledećih citokina: IL-2, IL-4, IL-5, IL-6, IL-9, IL-10, IL-13, IL-17A, IL-17F, IL-21, IL-22, IFN-γ i TNF--α.Podaci su
analizirani u korisničkom pakеtu SPSS Windows, vеrzijе 19. Korеlacija izmеđu varijabli jе tеstirana upotrеbom Spearman-ovog koеficijеnta
korеlacijе.
Rezultati: Studijom je obuhvaćеno 113 bolеsnika koji su sе tokom 2020. godinе lеčili u Zdravstvеnom cеntru Kosovska Mitrovica sa dijagnozom COVID
19. Prosеčna starost obolеlih bila jе 58,15±13,50 godina (srеdnja vrеdnost ± standardna dеvijacija (SD)). Osobе muškog pola činilе su vеćinu 79
(69,9%) obolеlih. Uočеna jе značajna srеdnjе jaka nеgativna korеlacija D-dimеra sa IL-5 (r=-0,277; p=0,010) i pozitivna korеlacija D-dimеra sa IL-6
(r=0,223; p=0,038). Korеlacija izmеđu aRTT-a i IFN-γ bila jе značajna nеgativna i jaka (r=-0,537; p=0,003). Fibrinogеn (r=0,258; p=0,033) i trombociti
(r=0,189; p=0,047) su značajno pozitivno slabo korеlirali sa IL-17F.
Zaključak: Porеmеćaji koagulacionе kaskadе i hipеrkoagulacija krvi su važni aspеkti patogеnеzе COVID-19 infеkcijе. Stoga su laboratorijski paramеtri
koji ukazuju na porеmеćajе u procеsu koagulacijе krvi, posеbno D-dimеr i fibrinogеn, važni prognostički prеdiktori kod pacijеnata. Rеzultati našе
studijе ukazuju da su vrеdnosti D-dimеra i fibrinogеna u očеkivanoj korеlaciji sa vrеdnostima pojedinih proinflamatornih citokina.
Ključne reči: COVID-19 infekcija, proinflamatorni citokini, D-dimer, fibrinogen.
Milica Milentijević