Current issue
Volume 53, Issue 4, 2025
Online ISSN: 2560-3310
ISSN: 0350-8773
Volume 53 , Issue 4, (2025)
Published: 30.06.2025.
Open Access
All issues
Contents
30.06.2025.
Professional paper
METAKOGNITIVNI PROBLEMSKI BAZIRANI MODULI ZA INTERPRETACIJU REZULTATA U MEDICINSKOJ STATISTICI
Srđan Mašić, Dejan Bokonjić, Dragan Spaić
30.06.2025.
Professional paper
AUGMENTACIJA MAKSILE KHOURY-JEVOM TEHNIKOM KAO PRIPREMA ZA „ALL-ON-FOUR“ REHABILITACIJU
Augmentacija većih horizontalnih i/ili vertikalnih koštanih defekata često se sprovodi primenom autolognih koštanih graftova u obliku blokova –
solidnih ili pločastih. Donorna regija najčešće obuhvata cristu infrazygomaticu gornje vilice, kao i retromolarnu ili bradnu regiju donje vilice. Khouryjeva tehnika bazira se na upotrebi tankih koštanih pločica, pri čemu njihova dvoslojna struktura predstavlja ključnu prednost: spoljašnji, kompaktni
deo omogućava mehaničku stabilnost i otpornost na resorpciju, dok unutrašnji, spongiozni sloj podstiče brzu i efikasnu revaskularizaciju graftovanog
područja.
Pacijent muškog pola, starosti 54 godine, krezube, parodontopatične gornje vilice, zbrinut je u Implantološkom centru Stomatološkog fakulteta
Univerziteta u Beogradu. Planirana je oralna rehabilitacija u skladu sa konceptom „All-on-Four“. Usled izraženog horizontalnog deficita kosti u regiji
21-24, a koji je onemogućavao ugradnju anteriornog implanta, sprovedena je augmentacija alveolarnog grebena primenom Khoury-jeve tehnike
koštanih pločica. Tretmanom je uspešno povećan horizontalni volumen kosti i stvoreni uslovi za implantološki tretman u skladu sa planom terapije.
Khoury-jeva tehnika augmentacije koštanim pločicama predstavlja pouzdanu i efikasnu metodu za sanaciju velikih horizontalnih defekata. Njena
glavna prednost ogleda se u predvidivosti rezultata, stabilnosti grafta i postojanosti kosti tokom vremena. U prikazanom slučaju, primena ove tehnike
omogućila je uspostavljanje adekvatnih koštanih uslova za implantološku rehabilitaciju prema „All-on-Four“ konceptu, čime je potvrđena njena
klinička vrednost u kompleksnim terapijskim protokolima.
Ključne reči: augmentacija, koštani blokovi, Khoury-eva tehnika
Dušica Radosavljević, B Ilić
30.06.2025.
Professional paper
REZISTENCIJA GRAM NEGATIVNIH BAKTERIJA BOLNIČKIH IZOLATA
Uvod: Poslednjih godina Gram negativne bakterije (GNB) su najčešći uzročnici infekcija u bolničkoj sredini, naročito multirezistentni sojevi ovih
bakterija čija prevalenca raste. Među najznačajnijim izolatima su: Klebsiella pneumoniae, Escherichia colli, Enterobacter spp., Pseudomonas
aeruginosa i Acinetobacter spp.
SAŽETAK
SAŽETAK
Cilj rada: Cilj ovog rada bio je da se ispita osetljivost 100 sojeva GNB izolovanih kod pacijenata lečenih u bolničkim ustanovama KIM na antibiotike.
Materijal i metode: Istraživanje je obuhvatilo 100 uzoraka ( urina-55, rana-23, sputum-22) izolovanih tokom četvoromesečnog perioda 2022 godine.
Rezistencija bakterija ispitana je disk-difuzionom metodom antibiograma, korišćene su preporučene vrednosti EUCAST za enterobakterije.
Rezultati: U ispitivanim uzorcima dominiraju enterobakterije. Escherichia colli je bila najčešće izolovana iz urina 67,3%, Klebsiella pneumoniae iz
rane 26% i iz sputuma Proteus spp. 31,8%. Najveća učestalost rezistencije Escherichia colli je bila na baktrim i cefiksin, dok je kod Pseudomonas spp.
bila na ceftazidin. Rezistencija Klebsiella pneumoniae na meropenem iznosila je 64%. Acinetobacter spp. je najmanja rezistencija ispoljena na
gentamicin.
Zaključak: Učestalost pozitivnog nalaza Escherichia colli i Proteus spp. se statistički razlikuju u odnosu na vrstu uzorka, dok Acinetobacter spp. i
Klebsiella pneumoniae se nije statističko razlikovalo.
Ključne reči: antibiotici; rezistencija; infekcije; učestalost
Nikola Grbić
30.06.2025.
Professional paper
METAKOGNITIVNI PROBLEMSKI BAZIRANI MODULI: ŠTA DALJE?
Metakognitivni problemski bazirani moduli (MKPB) imaju modularni i fleksibilni dizajn, budući da su koncipirani kao sukcesivno rešavanje problema
korak po korak usmeravano vođenim pitanjima.Postojeći MKPB moduli trenutno omogućavaju rešavanje problema unutar jedinstvenog formata i
njihova prva nadogradnja može ići u pravcu kombinovanja različitih medijskih formata, uključujući tekst, slike, zvuk i video, čime se povećava
angažovanje studenata i podstiče multimodalno usvajanje znanja.Primena algoritama asocijativnog učenja (npr. Apriori, Eclat, FP-Growth) omogućava
prepoznavanje čestih obrazaca grešaka i veza među koracima u rešavanju problema. U okviru MKPB modula identifikacija obrasca rešavanja problema
i
SAŽETAK
najčešćih grešaka omogućava generisanje personalizovanih preporuka studentima kako da unaprede proceduru rešavanja, a samim tim i svoje
znanje.Modularnost MKPB u okviru Moodle platforme otvara mogućnost kreiranja transdisciplinarnih modula usmerenih na rešavanje kompleksnih i
višestepenih problema. U zavisnosti od odabrane teme, moguće je kombinovati više pojedinačnih MKPB modula u zajedničku, povezanu strukturu,
čime se omogućava transdisciplinarni pristup učenju i rešavanju problema u realnim kontekstima. Ovakav pristup omogućava razvoj višestepenih MKPB
celina, koje povezuju različite discipline u jedinstveni tok učenja.Kao dodatna podrška metakognitivnom razvoju studenata, može se na početku kursa
primeniti Metacognitive Awareness Inventory upitnik, čiji rezultati, uz pomoć postojeće generativne veštačke inteligencije, mogu poslužiti za
kreiranje prilagođenih preporuka studentima o tome kako da unaprede svoje metakognitivne sposobnosti.Obučeni modeli generativne veštačke
inteligencije mogu se iskoristiti i za kreiranje novih MKPB modula na osnovu strukture i primera koji se daju kao mustre. Modularnost MKPB i
otvorenost Moodle platforme pružaju izuzetno široke mogućnosti za dizajn i prilagođavanje, ograničene pre svega znanjem, iskustvom i kreativnošću
autora.
Ključne reči: metakognicija, problemski bazirano učenje, veštačka inteligencija
Zoran Bukumirić, Marko Savić
30.06.2025.
Professional paper
ULOGA SIMULACIJE U MEDICINSKOJ EDUKACIJI
Medicinska edukacija zasnovana na simulaciji postala je ključni deo obuke zdravstvenih radnika, koristeći napredne tehnologije kao što su
kompjuterske simulacije, visoko-verni manekeni i virtuelna realnost. Postoje tri glavne vrste simulacije: simulacija u centrima za simulaciju, „in situ“
simulacija u stvarnom kliničkom okruženju, i simulacija na daljinu koja koristi digitalne alate za obuku. Simulacioni centri obezbeđuju kontrolisano
okruženje za vežbanje kliničkih veština, dok „in situ“ simulacija omogućava timovima da vežbaju u svom svakodnevnom radnom okruženju.
Cilj ovakvog pristupa je poboljšanje kliničkih veština, donošenja odluka i osiguranje bezbednosti pacijenata kroz stvaranje riziko-free okruženja za
učenje. Učesnici mogu ponavljati scenarije i brzo dobijati povratne informacije, što im pomaže da steknu samopouzdanje u kompleksnim medicinskim
situacijama. Osim toga, simulaciona medicina podstiče interdisciplinarnu saradnju i poboljšava zadržavanje znanja u poređenju sa tradicionalnim
metodama obrazovanja.
Istorijat medicinske simulacije seže unazad do antičkih vremena kada su korišćeni modeli za prikazivanje kliničkih stanja. Moderni pristupi su se
razvijali kroz decenije, sa posebnim naglaskom na simulaciju kardiopulmonalne reanimacije i širenje na druge specijalnosti. Broj simulacionih centara
brzo raste, omogućavajući integraciju simulacije u medicinske kurikulume.
Medicinska edukacija zasnovana na simulaciji omogućava polaznicima da se obučavaju u kontrolisanim uslovima, smanjujući rizik od grešaka koje
mogu nastati tokom rada sa stvarnim pacijentima. Ovo stvara okruženje u kojem se greške mogu tolerisati i analizirati, čime se povećava poverenje
između zdravstvenih radnika i pacijenata. Ovaj metod obrazovanja takođe omogućava realističniju obuku u situacijama koje se retko javljaju u praksi.
Simulacije se mogu izvoditi sa različitim vrstama simulatora, uključujući fantome, standardizovane pacijente i kompjuterske programe. Simulatori se
klasifikuju prema nameni i vernosti simulacije, od niskih do visokih nivoa vernosti, što utiče na interaktivnost i realnost obuke. Visoko verni simulatori,
iako skuplji, omogućavaju najrealističnije iskustvo, dok simulacije niske vernosti često imaju niže troškove ali manju interaktivnost.
Na kraju, simulacija na daljinu je postala važna alternativna metoda, omogućavajući edukaciju velikog broja zdravstvenih radnika u različitim
lokacijama putem digitalne komunikacije. Ova metoda se pokazala posebno korisnom tokom pandemije COVID-19.
Zaključujemo da, iako su troškovi često prepreka, entuzijazam i kreativnost mogu omogućiti realizaciju simulacione edukacije i u uslovima
ograničenih resursa. Razmena iskustava i znanja kroz evropska udruženja može doprineti daljem razvoju simulacione medicine i unapređenju kvaliteta
medicinske edukacije na našim prostorima.
Ključne reči: simulacija, medicinska edukacija, studenti medicine
Slađana Trpković, Aleksandar Pavlović, Nebojša Videnović
30.06.2025.
Professional paper
FENOTIPSKE I FUNKCIONALNE KARAKTERISTIKE HUMANIH MIJELOIDNIH SUPRESORSKIH ĆELIJA DIFERENTOVANIH IN VITRO OD MONOCITA POD UTICAJEM FAKTORA STIMULACIJE GRANULOCITNIH/MAKROFAGNIH KOLONIJA, INTERLEUKINA 6 I PROSTAGLANDINA Е2
Uvod: Mijeloidne supresorske ćelije (MDSC), otkrivene kao jedan od glavnih faktora koji pokreću progresiju tumora, takođe su uključene u povoljne
efekte u autoimunskim bolestima, ali njihova uloga nije u potpunosti poznata.
Ciljevi: Protokoli za diferencijaciju MDSC dobijenih iz humanih monocita in vitro nisu u potpunosti uspostavljeni, posebno sa aspekta uloge
prostaglandina E2 (PGE2) u indukciji MDSC in vivo, stoga je cilj našeg istraživanja bio da vidimo koji je protokol najbolji za dieferencijaciju MDSC.
Metodologija: Metodologija istraživanja obuhvatala je izolaciju mononuklearnih ćelija iz periferne krvi korišćenjem metoda adherencije i magnetnog
sortiranja. Te ćelije su dalje diferencirane u monocitne mijeloidne supresorske ćelije (M-MDSC) i nezrele dendritske ćelije (iDC), a zatim su
analizirane njihove morfološke i funkcionalne karakteristike, uključujući supresivnu aktivnost i sposobnost indukcije polarizacije T ćelija. Za procenu
fenotipskih i funkcionalnih promena korišćene su tehnike kao što su protočna citometrija, analiza citokina i statistička obrada podataka.
Rezultati: Naši rezultati su pokazali da su GM-CSF i IL-6 neophodni za indukciju CD33+HLA- DRlowCD14+CD209-MDSC in vitro.. Međutim, dodavanje
PGE2 koktelu GM-CSF/IL-6 dodatno je povećao ekspresiju CD14 i CCR7 a smanjio ekspresiju CD1a, HLA-DR, CD209, CD16, CD11c, CD11b na ovim
ćelijama. MDSC indukovane u prisustvu PGE2 ispoljile su više nivoe CD39, PD1L, ILT-3 i ILT-4, i produkovale su veće koncentracije TGF-β i IL-27, i
manje koncentracije IL-1β, IL-10, IL-23 i TNF-α nakon stimulacije LPS/IFN-γ, u poređenju sa MDSC indukovanim sa GM-CSF/IL-6. U populaciji
aloreaktivnih T ćelija koje su kultivisane zajedno sa PGE2 indukovanim MDSC bilo je više CD4+GATA-3+ T ćelija koje produkuju IL-4 a manje
CD4+RORγt+ T ćelija koje produkuju IL-17. Takođe bila je veća zastupljenost CD8+ T ćelija koje produkuju IFN-γ ali ne i CD4+IF N-γ+ T ćelija.
Interesantan je nalaz je da su PGE2- MDSC smanjivale procenat aloreaktivnih CD4+CD25hiFoxP3+TGF-β Tregs, ali su značajno povećale procenat
CD4+IL-10+FoxP3-IL-4- Tr-1 i CD8+IL10+ T ćelija, u poređenju sa MDSC indukovanih samo u prisustvu GM-CSF/IL-6.
Zaključci: U zaključku se može istaći da PGE2 potencira supresivni fenotip i funkcije MDSC indukovanih u prisustvu GM-CSF/IL-6 i da je ovaj protokol
za diferencijaciju MDSC pokazao najbolje rezultate, naročito jer mijenja mehanizme uključene u indukciju Tregs, što bi moglo biti važno od značaja
u razvoju strategija fokusiranih na terapijske efekte MDSC kod tumora i autoimunskih bolesti.
Ključne reči: MDSC, prostaglandin E2, Interleukin 6
Bojan Joksimović
30.06.2025.
Professional paper
PROBLEM ORJENTISANO UČENJE U VIRTUELNOJ REALNOSTI
Uvod: Problem orjentisano učenje je pedagoška strategija za prikazivanje situacija iz stvarnog svijeta i daje smjernice i instrukcije studentima dok
razvijaju vještine rješavanja problema. Uz pomoć vještačke inteligencije u virtuelnoj stvarnosti omogućava rješavanje slučajeva korišćenjem problem
orjentisanog algoritma.
SAŽETAK
Glavni dio teksta: Virtuelni pacijent je softver koji kroz simulaciju realnih medicinskih slučajeva služi za edukaciju studenata. On omogućava da se
sagleda složenost dijagnostičkih procedura kliničkih slučajeva na taj način što će biti iskorišteni slučajevi iz realne kliničke prakse sa teoretski
opravdanim diferencijalno –dijagnostičkim dilemama kroz dinamičnu strukturu slučaja. Korisnici mogu unaprijediti i testirati sposobnost rješavanja
problema pokušavajući da riješe slučajeve samostalno. Riješavanje slučajeva podrazumijeva obradu anamnestičkih podataka i rezultate ispitivanja
(istorija bolesti, fizikalni pregled, laboratorijski nalazi), da bi se odredila odgovarajuća dijagnoza i donijela terapijska odluka. Kreiranje „virtuelnog
pacijenta“ daje mogućnost studentima da samostalno vode pacijenta, od dijagnostike do terapije, da stiču nova saznanja o različitim kliničkim
oblastima, i da njihov napredak bude kontinuirano praćen od strane tutora.
Zaključak: Upotreba problem orjentisanog učenja u virtuelnoj realnosti povećava dostupnost kontinuiranog treninga za student, proširuje spektar
kliničkih tema, vježbe se izvode u “virtuelnom”, a samim tim i bezbjednijem okruženju i omogućava dostupnost pacijenta-“bilo kad i bilo gdje”.
Ključne rječi: problem orjentisano učenje, virtuelna stvarnost, virtualni pacijent
Dejan Bakonjić
30.06.2025.
Professional paper
BEZBEDNOST PRIMENE LEKOVA U TRUDNOĆI
Prioritet farmakoterapije u trudnoći predstavlja primenu onih lekova čija bezbednost garantuje da korist njihove upotrebe značajno prevazilazi rizik
izazvan lekom.Sa druge strane, osnovni etički principi kliničke farmakologije nas upozoravaju da se lek može primenjivati u nekoj populaciji samo
ukoliko su u njoj ispitani i potvrđeni njegova bezbednost i efikasnost. Kako se klasične kliničke studije na populaciji trudnica ne sprovodeiz etičkih
razloga, saznanja o bezbednosnom profilu leka u trudnoći proizilaze na osnovu rezultata ispitivanja na laboratorijskim životinjama, registara
pojedinačnih slučajeva primene leka u trudnoći, retrospektivnih i observacionih ispitivanja.
SAŽETAK
U cilju sagledavanja bezbednosti upotrebe lekova u trudnoći, nacionalna regulatorna telasu formirala kategorizacije sigurnosti primene lekova u
trudnoći. Ipak, nedostaci postojećih klasifikacija su posledica činjenice da su kategorije kojima lek pripada primarno utvrđene na osnovu rezultata
pretkliničkih, a ne na osnovu studija na ljudima. Isto tako, postojeće klasifikacije lekova su često dovodile do zabune i lošeg informisanja o stvarnom
značenju kategorije i pretpostavljenom riziku za upotrebu leka u trudnoći.
Zbog toga se od 2015. godine predlaže novi sistem kategorizacije lekova, koji podrazumeva da svi registrovani lekovi treba da imaju sažeti
prikazdostupnih podataka o bezbednosti primene u trudnoći (PLLR – pregnancy and lactation labeling rule., tj. da se realan bezbednosni profil nekog
leka u smuslu primene u trudnoći ne može proceniti samo na osnovu pripadnosti nekoj od kategorija u okviru postojećih klasifikacija).
Bezbednost primene lekova u trudnoći se razmatra sa stanovišta njihovog uticaja na trudnicu, placentu, plod ali i na dužinu i tok trudnoće.
Organizam trudnice se tokom trudnoće fiziološki menja pod uticajem hormona, zbog čega se menjaju farmakokinetske i farmakodinamske osobine
lekova. U drugom i trećem trimestru se povećava količina vode, čime se menja distribucija lekova tj. hidrosolubilni lekovi se raspoređuju u većoj
količini tečnosti i postižu niže koncentracije od očekivanih. Povećanje masnog tkiva trudnice će sa druge strane smanjiti koncentracije liposolubilnih
lekova.
Pored farmakokinetike, promenjena je i farmakodinamija tj. odgovor organizma trudnicena lek, kao i osetljivost organa na lekove. Bezbednost
primene lekova u trudnoći zavisi i od njihovog uticaja na placentu. Izlaganje placente ksenobioticima poput fibrinolitika ili kadmijuma, dovodi do
odlubljivanja i smrti njenih ćelija, a time i do potencijalno fatalnog ishoda po plod. Štetna delovanja leka na plod uslovljena su lekom i vremenom
njegove primene.
Sam plod je najosetljiviji na ksenobiotike, a time i na primenu lekova, u periodu organogeneze – tj. od 20. do 60. dana gestacije, jer je tada najveća
verovatnoća da primena leka dovede do malformacija ploda. Primenjeni u drugom i trećem trimestru, lekovi najčešće ne dovode do malformacija i
teratogenog delovanja, ali mogu ispoljiti farmakološka neželjena delovanja na plod i uticati na trajanje trudnoće.
Na kraju, svaka trudnica ima pravo na adekvatnu terapiju, a iz grupa postojećih lekova za određene indikacije potrebno je odabrati one koji se
dovoljno dugo nalaze u prometu i za koje smo sigurni da su bezbedni za plod.
Ključne reči: farmakoterapija u trudnoći, teratogeni rizik, farmakokinetika i farmakodinamija u trudnoći
Aleksandar Rašković, Olga Sič Horvat
30.06.2025.
Professional paper
ZNAČAJ MIKROELEMENATA U ISHRANI
Mikroelementi, ili elementi u tragovima, predstavljaju grupu minerala koji su neophodni za pravilno funkcionisanje ljudskog organizma, iako se
nalaze u veoma malim količinama. Iako se često koriste različiti vitaminske i multimineralne dodaci, mnogi ne obraćaju dovoljno pažnje na
mikroelemente. Ljudskom organizmu je potrebno oko 72 različita mikroelementa, kako bi bio u stanju da održava svoje fiziološke procese u
ravnoteži. Međutim, većina tih elemenata nije prisutna u dovoljnoj meri u zemljištu ili hrani koju svakodnevno unosimo, zbog čega se često ne
zadovoljavaju potrebe organizma.
Većina mikroelemenata se nalazi u nekim vrstama ribe i morskih plodova. Na primer, mnogi od ovih elemenata, poput joda, selena i cinka, mogu se
pronaći u ribama i plodovima mora. Za osobe koje ne konzumiraju morske plodove, dodatni izvori ovih elemenata mogu biti kvalitetni multimineralni
suplementi. Na taj način, mikroelementi mogu pomoći u očuvanju zdravlja i povećanju fizičkih i mentalnih sposobnosti, naročito među sportistima i
osobama sa intenzivnim fizičkim aktivnostima.
Mikroelementi imaju značajan uticaj na zdravlje organizma. Iako ih unosimo u malim količinama, njihova uloga u biološkim procesima je
neprocenjiva. Na primer, gvožđe je ključno za transport kisika kroz krvotok, a njegov nedostatak može dovesti do umora i smanjene energičnosti.
Nedostatak joda može izazvati probleme sa štitnom žlezdom i mentalnim sposobnostima, dok manjak cinka može ometati imuni sistem i zarastanje
rana. Hrom, sa druge strane, igra ključnu ulogu u metabolizmu glukoze, a njegov deficit može doprineti razvoju dijabetesa tipa 2.
Pored toga, mikroelemenati imaju i dugoročan uticaj na zdravlje, uključujući potencijalnu povezanost sa dužinom života. Neke studije sugerišu da
određeni mikroelementi mogu smanjiti rizik od hroničnih bolesti i usmeriti organizam ka optimalnom funkcionisanju. Na primer, selen se smatra
važnim za zaštitu od oksidativnog stresa, koji može oštetiti ćelije i dovesti do nastanka različitih bolesti. Zbog toga je neophodno obratiti pažnju na
unos mikroelemenata kroz ishranu ili suplemente.
Nažalost, moderna proizvodnja hrane često uključuje metode koje smanjuju količinu mikroelemenata u namirnicama. Procesi poput industrijskog
uzgoja, čuvanja hrane i njene obrade mogu ukloniti mnoge od ovih važnih nutrijenata. Zbog toga je unos kvalitetnih vitaminskih i mineralnih
dodataka postao potreban, kako bi se kompenzovali nedostaci u ishrani i obezbedilo optimalno zdravlje.
Zaključno, mikroelementi igraju nezamenjivu ulogu u zdravlju i fizičkim sposobnostima, a njihov deficit može dovesti do različitih zdravstvenih
problema. S obzirom na to da savremeni načini obrade hrane mogu smanjiti njihov sadržaj, upotreba dodataka postaje važna kompenzacija za
ostvarivanje optimalnog zdravlja.
Goran Vasić
30.06.2025.
Professional paper
MIOTONIČNE DISTROFIJE - MIŠIĆNE BOLESTI PO NAZIVU, SISTEMSKE U SUŠTINI
Uvod: Miotonične distrofije tipa 1 i 2 (MD1 i MD2) predstavljaju nasljedna, sporo progresivna, multisistemska oboljenja. Pored zahvaćenosti mišića, koja se klinički
manifestuje slabošću, hipotrofijom i miotonijom, pogođeni su i brojni drugi organi i organski sistemi. Uprkos velikom napretku u razumijevanju patofizioloških procesa koji su
u osnovi ovih oboljenja, još uvijek postoji niz nepoznanica koje otvaraju mogućnosti za dalja istraživanja. Između MD1 i MD2 postoje određene, prvenstveno etiopatogenetske,
sličnosti, ali i značajne razlike, koje se najbolje oslikavaju kroz različitu kliničku prezentaciju bolesti (1).
Glavni dio rada: MD1 je najčešći oblik mišićne distrofije kod odraslih, nasljeđuje se autozomno-dominantno, a nastaje zbog ekspanzije trinukleotidnih CTG (citozin-timinguanin) ponovaka na hromozomskom lokusu 19q13.3 u 3’ nekodirajućoj sekvenci (3' untranslated region, 3'UTR) DMPK (engl. dystrophia myotonica protein kinasis) gena (2).
Glavni patogenetski mehanizam bolesti predstavlja toksični učinak mutirane ribonukleinske kiseline (RNK) nastale prepisom izmjenjenog DMPK gena (3). MD2 je autozomnodominantno nasljedna bolest uzrokovana mutacijom u intronu 1 CNBP gena (engl. CCHC-type zinc finger nucleic acid-binding protein). To je bolest ponovaka kao i MD1, ali kod
MD2 postoji ekspanzija kvadripleta nukleotida CCTG (citozin-citozin-timin-guanin) u navedenom genu (4,5). Iako su genetički različite, MD1 i MD2 dijele zajedničke
patogenetske mehanizme. Smatra se da je osnovni patofiziološki mehanizam u nastanku MD2, slično kao i kod MD1, stvaranje i akumulacija mutirane informacione RNK (iRNK).
MD1 je prava multisistemska bolest koja zahvata mnoge organe i organske sisteme, što je uslovljeno njenom patofiziologijom. Kardinalni znaci bolesti su mišićna slabost,
miotonija i rana katarakta. Međutim, ovi pacijenti pate i od srčanih, respiratornih, gastroenteroloških i endokrinoloških poremećaja, a imaju i poremećaje centralnog i
perifernog nervnog sistema i kože (6).
MD2 obično ima blažu kliničku sliku u odnosu na MD1, koja je često izrazito varijabilna, kasniji početak i bolju prognozu (7). Najčešće i najizraženije tegobe kod MD2 bolesnika
jesu slabost i zamorljivost proksimalne muskulature nogu i bolovi u mišićima. Zbog navedene izražene fenotipske varijabilnosti i velikog broja pacijenata sa blagim tegobama,
bolest često ostaje nedijagnostikovana (1). Ako se pacijenti i obrate ljekaru njihove tegobe se često pripišu „zamoru“ mišića, „ishijasu“, drugim radikulopatijama, artritisu,
fibromijalgiji ili neželjenim efektima statina (8).
Multisistemska afekcija u MD2 je prisutna, ali obično blažeg stepena u odnosu na MD1. Između MD1 i MD2 bolesnika postoji razlika u učestalosti i profilu metaboličkih i
hemodinamskih poremećaja i sa njima povezanih komplikacija. Iako je mišićna slabost kod oboljelih od MD2 manje izražena u odnosu na one sa MD1, a samim tim sedentarni
način života vjerovatno manje zastupljen, izgleda da bolesnici sa MD2 češće imaju metabolička oštećenja (9).
Zaključak: Miotonične distrofije predstavljaju oboljenja koja zahvataju mnoge organske sisteme. Kauzalna terapija miotoničnih distrofija još uvijek ne postoji, te je od
suštinske važnosti prevencija i liječenje komplikacija povezanih sa MD, što značajno poboljšava kvalitet života i produžava životni vijek oboljelih (6,10). Ipak, kliničke studije
sa primjenom kauzalne, genske, terapije kod MD su u toku. Iz tog razloga neophodno je dobro poznavanje svih multisistemskih poremećaja u ovim bolestima kako bi se
efikasno pratili efekti terapije i potencijalni razvoj njenih neželjenih dejstava (9).
Ključne riječi: Miotonične distrofije tipa 1 i 2, etiopatogeneza, klinička slika, multisistemska afekcija, metabolički poremećaji
Milorad Vujnić